Pregled posta

how many sorrows do you try to hide in this world of illusions...?

Dobro jutro, najdrazi moj!
Magla.Vozim se u staroj drndavoj petici, krmeljava i naoko hladna kao i stotine drugih u ovoj gužvi zagrebačkog dana...bit će to jos jedan dan bez sunca, znam. Možda čak bude i snijega. Ipak, nadam se da neće. Jer onda neću moći ne misliti na tebe, Srebrni.
Želim da me ovaj glupi tramvaj odvede u nepoznato. Zatvaram oči i zamišljam da sam u vlakiću u luna-parku..i sve je čarobno..odvest će me kod čarobnjaka iz oza, u sjajnim crvenim cipelicama ću koračati kroz nepoznato.. To bi zaista bilo lijepo- pustiti da me noge (ili u ovom slučaju tramvaj) vode gdje žele..Daleko od svega poznatog, ma koliko to opasnosti nosilo sa sobom. Ovaj moj svijet je prepun boli i svatko normalan bi želio pobjeći iz njega. Ionako ne može biti gore od već uobičajenog ispraznog odgovora « Da, dobro sam. Sve super».
Rekla sam sama sebi, moram naučiti živit bez tebe. Teško je ne čeznuti za tvojim toplim zagrljajem i još toplijim riječima..Kako da to zaboravim kad sam se osjećala kao nikad prije, kao najposebnija osoba na svijetu, kad si me poticao da budem uvijek bolja u svemu šta radim?! Bio si vjetar što mi daje krila... u ovoj šumi betona i čelika u kojoj samo rijetki snivaju zaista:) Bila sam tvoja mala porculanska vaza koju si mazio svojim gitarističkim prstima..Krhka i napukla od onih koji su me slomili prije tebe..a ti si mi vratio stari sjaj..držao me nježno da se ne rasprsnem u tisuće krhotina...Govorili su mi da me već dugo nisu vidjeli tako sretnu. Čak ni dok sam bila u onoj svojoj petogodišnjoj vezi sa svojom prvom ljubavi. I za koju sam mislila da će zauvijek trajati. Nakon njega gurala sam sve koji su imalo pokušavali prodrijeti ispod moje maske uvijek nasmijane, vedre i sretne...A bila sam miljama daleko od toga. Samo šta je lakše bilo pretvarati se da je sve po starom nego drugima priznat da sam beskrajno nesretna..Da venem bez ljubavi kao cvijet bez vode..Kao ruža Malog Princa, imala sam svoje stakleno zvono koje me čuvalo od svijeta. Čak sam i sama sebi pokušavala glumiti da je sve savršeno, jer, da sam si priznala, raspala bi se. A to si nisam mogla priuštiti. I ovako je sve bilo dovoljno užasno..A i nije bilo nikog ko bi pokupio moje dijelove i pokušao ih zalijepiti. Raspad sustava nije dolazio u obzir. Ni pod razno..
I onda si mi se jednom nasmiješio...I još jednom. I tjednima pokušavao doprijeti do mene dok ti nisam odlučila dati sebe, ovako napuklu... («Glumio sam sreću samoćom okovan sasvim da je dobro živjeti sam, prestao vjerovati da postojiš ti, a onda došla si»..:))
A sad te više nema. Na jastuku još miriše tvoja kosa. Ne volim spavati sama. Ali morat ću naučiti. Čak sam to i obećala jednoj meni jako dragoj osobi..Već dok sam to izgovarala, nekako mi se činilo da je to borba s vjetrenjačama...A budući da je to osoba koja me, mogu slobodno reći, najbolje poznaje, nepotrebno je tumačiti nevjericu u njenom glasu na tu moju izjavu. Ponosila sam se sobom što sam to rekla...ali nisam uistinu vjerovala da ću uspjeti. Ipak, prošlo je 27 dana, a ja sam još sama...Ne vraćaš se. Svaka sekunda kao vječnost. Možda ću ipak uspjeti. Osjećam se poput ovisnika koji broji dane dok se ne izliječi...A ja još uvijek nisam ni sigurna da li se želim izliječiti..Nekad posustanem. Ne znam živjeti bez ljubavi..Možda naučim. Mozda te tako lakše zaboravim. Jedino šta sada znam je da te neću tražiti u drugima. Bit ću sama. Ali s tobom u mislima. Nema smisla tražiti kopije kad si ti jedan i jedini. Jedinstveni. Moj Srebrni.
Zaokupljam se poslom da ne mislim na tvoje poljupce. I lažem da ne mislim na tebe. Čak i onoj mojoj dragoj osobi sam jučer rekla da ne mislim na tebe. I sebe uvjeravam u to.

Šaljem ti najtoplije poljupce, čežnjo moja,
zauvijek tvoje sunašce


P.S. Sretno večeras, držim fige:)



Piskutavi zvuk tramvajskog zvona me vraća u stvarnost. Glupi vozač je upalio grijanje na maksimum i juri prema Prečkom. Okrećem se za svakim crvenim autom i tražim tvoje drago lice. I kome onda lažem da ne mislim na tebe?! Da mi ne fališ?! Dok radim nešto, još i mogu povjerovati u to. Ali čim ostanemo sami, moje misli i ja, vraćamo se tebi. Uzimam handsfree i palim radio da ne čujem svoje misli. Naša pjesma na radiju. Sve se urotilo protiv mene. Oči mi se magle. Srećom, tramvaj staje. Izlazim. Još jedan dan bez tebe.
Bolje rečeno, još nekoliko sati bez tebe. Vratila sam se doma, bacila se na kauč i pokušala isprazniti glavu. Upalila zagrebački radio. The sound of silence. Jedna od tebi najdražih. I zapitam se, je li uopće moguće ne čuti taj zaglušljivi zvuk tišine? ...tišine koja me podsjeća da nisi tu. Okrećem drugu stanicu, netko pjeva «i really love you, i really wanna show my love to you.. i need you...» Zar je stvarno nemoguće zaboraviti te? Sad me već debelo čopila melankolija, uvukla mi se pod kožu, u vene... Na rubu plača gasim radio...I ponovo osjećam ono što zvuči kao glupa otrcana fraza- ono cijepanje duše, nemir, knedlu samoće koja me guši..
Čak sam i počela čitati neki glupi roman iz Glorije (dont worry, ne čitam ja to žuto smeće, cimeričino je) kako više ne bi čula jecaje iz najdubljih i najcrnjih dubina onog što sam zapravo ja, onog kakva sam kad skinem sve maske i kad se poruše svi obrambeni zidovi..I ne mogu vjerovat, i glupi roman me podsjeća na tebe. Strašno. Kao, svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna..A ovaj izgleda kao da ga je napisao netko ko je prisluskivao naše razgovore, čitao nam misli, osjećaje.. I da sam hladnija od leda, raspala bi se od svega ovog što moju samoću čini još nepodnošljivijom.
Duševni mir. Mora da je to divna stvar,ali sve mi se čini da ju još dugo neću postić..Jer, sjela sam za komp igrat glupi solitaire da se maknem od svega..i završila pišući ovaj post...i ubijajući se u nutelli, slanoj od mojih suza...I upalila sam onu stanicu di su bile naše pjesme. Kad je bal, nek je maskenbal! Nek boli do kraja.

Hemingway je rekao: «Ne zbijaj nikad sa sobom šale zato što ljubiš nekoga. To je nešto što većina ljudi nije nikada doživjela jer nije imala te sreće. Ni ti je sam prije nisi imao, ali je imaš sada. Ono što ti doživljavaš, to je najvažnija stvar što je može doživjeti ljudsko biće, bez obzira hoće li to trajati samo danas i dio sutrašnjeg dana ili sav život. Bit će uvijek ljudi kojiu će reći da to ne postoji jer to sami ne mogu doživjeti. Ali ja ti kažem da je to istina, i da je ti doživljavaš i da si sretan, pa makar sutra umro...»
Što zapravo znači da sam (bila) sretnica. Samo to još moram uvidjeti. It takes time. Dotad ću bjerovati u ono što si rekao- da smo srodne duše....I čekati da se možda vratiš. Možda i postoje happy endovi. A kako sam ja, prema Hemingwayevim riječima, sretnica, šanse za se strelovito povećavaju.
. I sjetim se natpisa sa postera u sobi: «Hug your shadow, love yourself and remember this: (...) You'll always be a fighter and a dreamer. Now more than ever you've got to look up deep within your heart and believe..»
Eh, kako je lipo živit u iluzijama ponekad.

Idem sad. Ne mogu više. Još je jedna naša pjesma uprav na radiju. Previše mi je za danas... Dosta zbrkanih misli. Kome je predugo ili prenepovezano, šta ću mu ja..nek ne čita.


Post je objavljen 17.03.2006. u 17:34 sati.