Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/redsonja

Marketing

Život na sjeveru

Da, da... Dragi moji, javljam vam se kao friška seljanka i ponosna vlasnica novog/starog autića (ne crvenog, nažalost...)

A koliko i kako mi se život promijenio? Paaa... Ajmo redom. Moje malo selo je na bregu. Popriličnom bregu, kad malo bolje razmislim... Uglavnom, dok je Zagrebom lepršalo par pahuljica ja sam imala snijega do koljena. Nekih pol metra. Isto tako sam imala i tri terase za očistiti. I stepenice. I nekih 50 metara od kuće do ceste. Sva sreća da sam uzela godišnji radi preseljenja, raspakiravanja stvari, nabavljanja drva... Imala sam vremena za čišćenje snijega. Jel trebam spomenuti da se nisam uspjela sasvim raspakirati. I da drva nisam kupila. Trošim neke ostatke ostataka, ali barem nisam morala cijepati nove cjepanice - čišćenje snijega mi je dalo dovoljnu količinu boli uzrokovane upalom svih mišića. Nema tog aerobica i skakutanja koje bi me tako preznojilo... Sva sreća da je snijeg prestao padati i čak se malo otopio. Sad imam blato. Blato do koljena. Do ceste se i dalje probijam preko snijega, neočišćenog, kroz voćnjak... Barem na posao ne dođem blatnjava.

A put do posla, tj. Novog Zagreba? Moje malo selo i nema tako dobre autobusne veze sa Samoborom, tako da sam, prije novog/starog autića, do posla putovala 2 (dva) sata, uz 3 (tri) presjedanja, čekanje autobusa, popijenu kavu i pročitane novine... Budila sam se oko 5.30 da bih na poslu bila prije 9.00. I putovanje natrag bilo je avantura. Uglavnom nisam uspjela stizati na bus do mog malog sela u 19.15, a slijedeći je vozio tek u 20.50. Ta činjenica je uvelike poboljšala moj drušveni život. Išla sam stopom i upoznavala susjede. I saznala mnoštvo korisnih stvari. Između ostalog i koji susjed prodaje auto, kod koje bake mogu kupiti domaći sir i vrhnje, tko je u selu najbolji automehaničar... Najkorisniji u davanju informacija pokazao se susjed grobar, koji ima i vulkanizersku radionu u dvorištu i jeftino prodaje gume. To se pokazalo naročito korisno početkom tjedna, kad sam se konačno usudila sjesti u autić i odvesti do posla i kad mi je na sred ceste do Samobora, (usred ničega, nigdje nikoga) pukla guma. Šta da kažem, moj princ na bijelom konju bio je susjed grobar, u slobodno vrijeme vulkanizer, koji me povezao do Samobora, a navečer promijenio gume, pogledao motor, promijenio ulje (nekad je bio i automehaničar), počastio kupinovim vinom i sve to naplatio jeftino.

Od tad (čitava dva dana) se vozim. Do sad sam uspjela iskriviti desni retrovizor, razbiti desni prednji žmigavac i zguliti malo boje. Na auto-cesti me prestižu kamioni, uključenje na istu mi predstavlja naročit stres koji za posljedicu ima treskanje lijeve noge i prebrzo puštanje kuplunga, a tako i gašenje auta... Najdraža su mi "gospoda" u raznim Mercedesima, Bemvejima i inim velikim, uglavnom crnim i tamno sivim autima, koja mi trube u takvim situacijama... Ovom priliko im poručem, a i svima ostalim: VAŠE TRUBLJENJE MI NE POMAŽE I NEĆE UBRZATI MOJU REAKCIJU! DAPAČE, JOŠ SE VIŠE UNERVOZIM I JOŠ SAM SPORIJA! A usput gospodu Trubače šaljem u krasni kurac! Ostale molim za malo razumijevanja za vozačicu koju je položila davno i od tad nije vozila... Dakle, ako na cesti sretnete spooori plavi Uno i vozačicu s cigaretom među zubima, imajte malo strpljenja... i držite dobar razmak...

Budite mi dobro!

E, da... nova kučica se pokazala toplom, otkako sam naučila ložiti vatru...

Post je objavljen 15.03.2006. u 09:27 sati.