dolazim noćima ovamo i promatram vas.
kao voajer.
skriven u debeloj tami stoljetne lipe, virkam kroz osvjetljene prozore velike zgrade u vaše živote.
ne proživljavam ih. ne maštam da živim svoj život u vašim životima.
ne uzimam ničega vašeg, ne hranim slikama vašeg života svoja sjećanja.
samo isprazno zurim.
ponekad se rastužim. ponekad nasmijem. ponekad zamislim nad onim što vidim.
i šutim.
stojim ispred raskršća i ne mićem se.
ne, nisam zaustavio vrijeme. to je Božiji posao i ne želim se u njega petljati.
samo predugo stojim i razmišljam hoću li odabrati pravi put.
a toliko sam puta dolazio pred slična raskršća i toliko puta odabirao put, a da nikada nisam razmišljao da li je to onaj pravi.
znao sam da je.
nadao sam se da je...
u stvari, ne znam što pisati.
nastaviti tamo gdje sam stao u ovom trenutku nema smisla.
započinjati pisati nešto novo bilo bi kao iznevjeriti one tri šestice i tri devetke.
brojke oko kojih su se plele sve moje priče.
hvala svima koji su posjećivali ovu stranicui kad je na njoj bio mrak.
upalit ću svjetlo.
ubrzo.
Post je objavljen 14.03.2006. u 23:03 sati.