Marketing
Eto da i ja nešto ponovo napišem..Za nove Trnoružice, Snjeguljice ili Pepeljuge danas nemam inspiracije...Prekjučer je Zagreb obukao snježni kaputić..A mene je uhvatila neka sjeta, melankolija...Uvukla mi se pod kožu, ušla u vene... I ovaj glupi romantični snijeg me samo čini još usamljenijom..
Srebrni snijeg je zasuo ulicu
Tragove odnose vjetrovi
Hladno je, uzmi mi ruke
sakrij me da me ne vide
Nedostaješ mi...
Ponekad sanjam da tu si kraj mene
I opet sam sama
Ja ne zaslužujem strah
Ponekad vidim te
Kad zaklopim oči
I zamislim te
Želim da bježim
Al na tebe podsjeća me..
Srebrni, duša mi je prazna bez tebe.
Zrinjevac je predivan obojen u bijelo...ali samo ako me tvoja ruka čvrsto stišće i grije u džepu kaputa.. Ovako je pust...I zavidim svima koji su sretni...Kojima nije hladno kao meni dok šetaju sami zagrebačkim parkovima (koje trenutno mrzim)..
Doći će proljeće,znam. Zima neće zauvijek trajati. Naučit ću živit bez tebe. Moram. Od snova i sjećanja se ne živi. Nažalost.
Evo sad i jedna moja zadaća iz hrvatskog još kad sam išla u srednju. Iako je to bilo jako davno (eh,kako sam ostarila;)), tema je aktualna..:) A budući da trenutno nemam inspiracije i faxovske obveze stišću, it will do..
Smiraj dana. More spava. Nad žalom struji strasni miris tamarisa. Uokolo se prosula tišina, tišina do svemira. Negdje daleko lađa mojih snova ponosno,uzdignute glave, nježno sječe crvenkastozlatnu površinu u čije vlažno naručje bakreno staro sunce se predalo do kraja.
Ubrzo će sve spavati. I moja lađa stopit će se s majkom morem i ocem nebom. Još samo malo.. U spokoj me čežnja tako glasno zove, jače no ikad. O sreći sam maštala čitavog života, ali nijednom dosad nisam se usudila ići do kraja..
Odjednom je nebo navuklo metalnu boju i olujni oblaci nadvili su se nad crnim morem. Podigao se vjetar, uništavajući sve. Od tog okrutnog daha zla zebem, prenježna sam- ta satkana sam samo od krhkih snova. Magla je skrila svo blještavilo zvijezda i nekad rumeni mjesec postao je siv, izgubio se u dimu.
Tako je teško bit slab, nemoćan.. Nigdje nema nikog i ničeg da me spasi. Svi svjetionici svijeta u tom trenu su iščeznuli, kao da su se urotili protiv mene. Nebo me zgnječilo svojom veličinom. Crne slutnje mi plove po glavi. Predosjećam kraj.. Znam,ovdje na crnom valu ću izdahnuti..
U magli se nazire kopno. Zadnjim snagama odupirem se ljutom neprijatelju i već sretna sanjam o novim lutanjima... Ali, ne, stijene će me progutati....
A ja ne želim još da svemu dođe kraj..
Sva moja nadanja nasukala su se na surim hridinama. I nikad više neću moći isploviti prema onom divnom beskraju. Ostat ću zauvijek ovdje. Kad bih samo imala suza, isplakala bih cijelu svoju dušu... Ali više ih nemam. Nemam ni riječi.
Znam, nikad neću naći ono što sam trebala pod ovim svodom, ono o čemu sam sanjala, a bila sam tako blizu..
A onda, stoljećima poslije, kad izgore stare čežnje i od mojih sjećanja ostane samo pustoš, pod nekim drugim svodom naći ću novu ljubav, neku od koje se ne gine, neku u kojoj ću moći uživati čitavim svojim tijelom i dušom.. Jer, nadam se da će oganj zanosa ostati i iza tebe..
A dotad, robovat ću ti i sa strašću te gledati tako nedohvatnog..Stopit ću se sa tišinom mora i dugom beskrajnih obećanja i čekati...
Čekati da stoljeća varanja prođu...
Post je objavljen 14.03.2006. u 13:07 sati.