.........................ni sam ne znam kako, ali već smo bili na pučini, a ja se još nisam razbudio, mada me vjetrić ugodno dražio i milovao po obrazima, mališa je bio u istom položaju kao i u kupeu. Njih dvoje i dalje je čavrljalo i uživalo u pogledima, koji mi se nisu činili previše nevini. Rastegnem rukama i zjevnem glasno i nepristojno, ali barem meni totalno ugodno i poželim malo noge rastegnuti, nije me uopće interesiralo kako sam se uopće dovukao na brod, vrlo vjerovatno me Miro nosio, a maloga njegova mama.
Želio sam sabrati misli u jednu cjelinu, dovesti stanje svijesti na mirovanje, razmisliti općenito o ovome putu i u što se uopće ja to upuštam. Nažalost, prvo čega sam se sjetio su bile negativne misli, te mora iz koverte koja je lagano pogrijavala moju nervozu i sigurnost da ostanem miran, začudo sve one lijepe misli o avanturističkom putovanju te sljubljenje s ženkom, sinoć, zapalo je u daleku zaborav. Nikako nisam želio ispast bezobrazan i krut, napose nepošten prema Miri. Odlučim da ću mu ipak sve reći, ali kada dođe pravi trenutak za to, kada osjetim da će biti spreman saslušati me u cijelosti i s punom koncentracijom na moje riječi, a ne sada s ukrućenim penisom u gaćama i mislima prema majci, hendikepiranog djetea. Koja pervezarija pomisli, kako se možeš otvoreno uvaljivati mami s djetetom, mislim da to što „ono“ (mališa) ima problema uglavnom predstavlja kočnicu ljudima u pristupu njemu i bližnjim mu osobama, dok Miro uopće kao da nije niti zamjetio malog, već nasrnio na ženu i ne prestaje da melje a ona guta, li ga guta sva očarana, jer napokon je netko prvo zamjetio prvo nju, a ne njega, bez obzira na to što Miro nije bio neki ideal muške ljepote ipak je posjedovao one nešto čime je mogao zaigrati maštu te zaokupiti misli suprotnog spola.
Vrijeme je prolazilo isuviše sporo, gotovo nepomično je uništavalo moju psihu, „teško vrijeme za matore“, he he he, uvijek se nasmijem kada se sijetim nekog stiha iz dragih mi pjesama, jednostavno sam oduvijek bio lud za glazbom, ona je činila moje postojanje. Ona me uvijek zanala razbuditi, nasmijati, razveseliti, naravno i rasplakati, iskreno mislim da nikad nisam plako radi nečega tako jako i iskreno, neko kada čujem određene note ili tekst u trenutku slabosti, naprotiv ne moram biti tužan, jednostavno se rasplaćem zbog samoga sebe, nema razloga, suze se stvore i poteku, baš kao i sada oduševljenje, više neki pozitivnu udarac gušta i samozadovoljstva..................
Post je objavljen 14.03.2006. u 13:05 sati.