Subota na nedjelju. Negdje oko pola 3, kao i obično ispijam koktelčić u momomiljenom fensi klubu. Inače ne volim fensi klubove i zaobilazim ih u širokom krugu. Ali ovaj na neku čudnu foru jako volim, iako... funkcionira po ultraelitističkim pravilima što me fakat smeta. Vjerujem da ni oni sami nemaju pojma koje kriterije netko mora ispuniti da bi imao privilegiju ući i potrošiti svoje novce unutra. Ali, ja ipak imam svoje pro razloge zbog kojih se opijam isključivo tamo. Npr. nema klinaca, nema gužve poput one u Movie pubu (koji također volim), muzika je mrak, i puno ljudi koje poznajem izlazi tamo... Osim toga, nikada nije dosadno zbog raznoraznih čudnovatih likova koji zalutaju tamo, a izgledaju kao da su zbrisali iz Vrapča... Nikada mi nije bilo jasno na koju foru ih čuvari puste unutra. Brijem da ih netko dovede po onom principu „dovođenja budale na večeru“, jer obično „plešu“ samo jednu večer.
Ali, otopit će mi se led u čaši, a još nisam ni ni krenula s pričom...
Anyway, pijuckam ja dakle svoj koktelčić u ženskom društvu, kadli uleti jedan od jednokratnih plesača mojoj bijafra barbi frendici sa sljedećom spikom:
„Ti si najbolji komad ovdje večeras, samo imaš male sise“ (molim da uđe u zapisnik da je upotrijebio upravo spomenutu riječ za sekundarnu spolnu karakteristiku ženskog roda)... Zapanjena Barbi ostade speachless, a „frajer“ iskoristi priliku za nemoralnu ponudu:
„Ja imam jako puno novaca i ako se slažeš ja ću ti platiti operaciju, pa možemo biti zajedno“ ?!?!
Jadna moja Barbi ostade duplo bez teksta pa je frendica pripomogla sljedećim rječima:
„E pa ne može! Nema tih novaca ni te plastike koja bi tebi pomogla da ne izgledaš kao majmun! Ajde briši!“
„Hvala ti bože na Dalmatinskoj alapači“, izusti Barbi nakon popuštanja šoka...
Nešto kasnije pokraj šanka uleti mi (do tada) frend (a ubuduće nitko), poprilično pod gasom i s nemoralnom ponudom:
„Kaj veliš da zajebemo ovo i odemo kod mene doma?“
„ Jel'? A tko to mi?“ – pitam a osjećam da će odgovor zajebati naše frendšip.
„Pa ti, ja i možda... evo Zoki!“
„Da nas nije malo premalo?“ – cimam ga čisto da potvrdim ono što već znam.
„Pa kaj bi ti više?! Utroje je najbolje! A nas dvojica možemo ševiti cjelu noć!“
„Ma imam ja bolji prijedlog: Ševite vi jedan drugog cjelu noć!“
Elegantno se odmaknem. Kao da mi nije jurnula krv u glavu i kao da ga najrađe ne bi razbila ko beba zvečku. Uletim u WC i tamo naletim na curu koju znam s faksa, a koja mi uleti sa spikom:
„Otkud ti znaš Alena? Vi ste frendovi jel'da? Ja sam ti zaljubljena u njega, a znamo se samo površno! Ajde pliz da iziđemo zajedno iz WC-a i ti opet zastani s njima, da malo spikamo?“
„Ma jesi se ti najela ludih gljiva? Ako mi se još jednom obrati, večeras bit će krvi! – zarežim, što baš i nije kompatibilno sa mojoj krhkom pojavom, te se auditorij u WC-u odvali od smijeha...
Izlazim iz WC-a sama i skoro se sudarim s likom koji stoji ispred kao kip.
„Ej, ja tebe znam! Ti se zoveš Lana!“
„Hvala što si me prosvjetlio“- procjedim (inače ne zovem se Lana)
„A večeras se dobro zabavljaš, prošli vikend si malo previše popila, vidio sam...“
„Ma da?“ – (ova četiri slova isključivo se sastoje od sarkazma)
„Da, da... Ali raspitao sam se ja malo o tebi. Ti si xyz, xyz (navodi točne podatke iz moje biografije). Nisam mogao vjerovati kad mi jefrend rekao... mislio sam da si ti neka manekenkica, a ono xyz...
„E pa ti si mene s nekim zamjenio“ Lažem kao profić i lagano se udaljujem. Prema garderobi. Mislim da ću do daljnjeg zamrznuti izlaske.
Jebo te, pa jel' netko ostao u tom Vrapču preko vikenda...
Post je objavljen 13.03.2006. u 22:47 sati.