Ja volim Dumbledora! Taj čovjek je genijalan! I postati će nam ravnatelj! Ups, to je tajna... Uglavnom, Dumbledore me spasio iz moguće depresije. Danas na Travarstvu netko je pokucao na vrata staklenika. Obris iza stakla pripadao je samom Dumbledoru.
"Gospođice Smith, molim vas da pođete samnom do mog ureda."
Krenula sam za njime. Po putu nisam progovorila niti riječi, samo sam hodala za njime. Kada smo stigli do vrata s natpisom Prof. Albus Dumbledore promrmljao je
"Još malo..."
"Molim?"
"Ništa..."
"Profesore, što još malo?"
"Još malo imam ovaj ured. Znaš, Miranda, postati ću ravnatelj. To je tajna, ali ti mi se činiš dobra osoba za čuvanje."
Sjeli smo na veliki tapecirani naslonjač, a profesor je zamahom štapića dočarao čajnik iz kog se širio opojni miris borovice.
"Poslužite se..."
Uzela sam šalicu i natočila si, a zatim ga upitno pogledala.
"Znam da ste nestrpljivi..."
"Pa naravno, ne dolazi po svakoga ravnatelj za razgovor..."
"Točno... Dolazim samo po posebne. Miranda, ti si posebna. Ja znam mnogo toga. Znam što si proživjela. Znam da si otkrila svoje podrjetlo, bila oslobođena nastave zbog stresa... Znam da te pokušao poljubiti stari prijatelj, i da je Sirius prekinuo s tobom zbog tvog prijateljistva s Benjaminom. Ne želim te uplašiti, ali primjetim kada neki učenik ima problema. I što je najvažnije, znam da se kriviš za Roseinu smrt."
"Odakle vam to?!"
"Smiri se..."
"Ne ću se smiriti! Pa ovo je gore od špijuniranja! Znate li možda i koje su mi boje čarape i slinim li u snu?!" rekla sam i ustala se.
"Plave, ako smijem pretpostaviti. Ali ono što sam htio reći je..."
"Baš da čujemo!"
"Život sam određuje tok, mi smo samo sluge. Sve što ljudi mogu činiti je truditi se! Truditi se pronaći razliku između dobra i zla, truditi se pronaći smisao našeg postojanja! Pa ne trpimo život i iskušenja uzalud!" rekao je i pogledao me odozgo. Izgledao je strašno. Potrudila sam se shvatiti što je rekao.
"Ali što bi ja trebala raditi?! Moj život je katastrofa, ja ne mogu protiv toga!" rekla sam i počela plakati. Sjela sam i pokrila lice rukama.
"Znam, Miranda, svakome je teško... Pogledaj oko sebe... Vidiš li sitnice koje čine život lijepim? Pozdrav prijateljice, miris čaja... Sve je to nastalo trudom, svaki osječaj potječe od nečega... Ti se trebaš opustiti, shvatiti što želiš..."
"Znam, profesore, ali ovo je previše za mene..."
"Nije..."
Ustala sam i krenula prema vratima. Kada sam izašla provirila sam glavu unutra.
"Što je bilo u čaju?"
Umjesto odgovora, zagonetno se nasmješio.
Post je objavljen 13.03.2006. u 19:34 sati.