Kroz život srećemo različite ljude. Poneki prođu pored nas i ostave kratkotrajni obris sjećanja koji u pravilu izblijedi prije nego što bi mi sami željeli. Poneki se utisnu u nas i male zrake sjećanja su dovoljne da osjećaj zaživi. Poneke ne primijetimo. Poneke smo primorani zaboraviti. Poneke skrivamo duboko u sebi i sebično čuvamo taj osjećaj koji mogu probuditi samo oni. Ja imam jednog takvog. S njim živim već duže vrijeme. S njim su bolni trenuci preoblikovani u radost. S njim je lakše obrisati suze i priznati da si plakao. On je moja tajna.
Ne želim pisati o tome kako sam ga upoznala. Nisam sigurna sjećam li se uopće. Možda se ni on ne sjeća. Nismo si to nikada priznali. Koješta si nismo priznali. Nismo smjeli. Nismo željeli. Nismo imali hrabrosti. Zapravo, bili smo mudri. Bili smo odrasli. On nešto više nego ja. On je moja čarobna zvijezda koju sebično skinem s neba i čvrsto je zagrlim prije nego sklopim oči. On to ne zna. On misli da sam ja razigrano dijete. On je pomalo u pravu.
Pomislili ste kako smo proveli strastvene trenutke daleko od stvarnosti u koju se moram svakoga puta iznova vraćati čim pritisnem onu zelenu slušalicu na mobitelu ili čim napravim odjavu na mailu? Ne. Nikada nismo plesali tamo gdje nam nije bilo dozvoljeno. Mi jako dobro znamo plesne korake. Čuvali smo se potajno i nježno. Krili jedno od drugog istinu.
Da, on je šutljiv. On je nježan. Teškom mukom se postavljam svakoga puta kad želim izvući iz njega priznanje. Jer ja sam, kao, rječita. Ja sam jaka. Mene nije strah. Ja znam što želim i znam dobiti to što želim. Ja sam ja! Ali on ne zna da svakoga puta drhturim u nadi da me nikada neće izravno pitati što želim. Tada bi moja maska pala i ja bih postala mala lažljiva djevojčica koja se razbacuje velikim riječima.
Mi stojimo ispred zida. Svaki sa svoje strane. Osjećam njegove misli i znam da je položio dlan na ciglu koju upravo dodirujem… Nekih davnih dana ostavio je otisak prsta na mojoj koži, a toga nije ni svjestan. Nije saznao da sam plakala onog dana kada sam nehajno prebacila ruku preko njegovog ramena u groznom i tijesnom autobusu. Pričala sam o realnosti, a istovremeno bila zarobljena u svijetu iluzija. On ne zna što se tada sve događalo. On to nikada neće znati. Ja mu to nikada neću reći. Nikada. Teško je odrasti.
On ima divan život. Dobru ženu i prekrasnu djecu. On je duhovit. On je veliki intelektualac. On je faca svog podneblja. On ima ogromno srce… Srce koje ipak voli samo jednu. Boli li to? Ma ne. Nema razloga. I ja volim samo jednog. I ja sam poput njega. Da, mi živimo odvojene živote. Galerija likova u našim životima je nevjerojatna. Mi zajedno postajemo nevjerojatni. Ali…ali…mi imamo jednu tajnu… Ja imam jednu tajnu. Tajnu. Tajnu? Zapravo… Čini mi se da smo ostali ogoljeni, ali ipak ne priznajemo… Tajna će ostati tajnom. Za oboje.
Doći će. Jednoga dana će doći. Smijat ćemo se kao i prije i nastaviti živjeti u laži. Opet će mi pričati svoje anegdote s posla i iz života i mene će to zabavljati. Jesam li spomenula da je zabavan? Pa je. Jako. Prešutjet ćemo sve ono što se ionako ne može reći. Priča će skrenuti daleko od snova i vidjet ću stvarnost onda kada mi za oko zapne zlatni trag koji primijetim svakoga puta kada gestikulira rukom. I ja imam taj zlatni trag. Mi to znamo. Dobro znamo i to da taj bljesak ne posjeduješ sam. Još netko ima taj bljesak. I to je ok. To je život. Mi ionako ne živimo u realnosti. Ne. Zbog nas su pisane bajke. One najljepše.
On je moj anđeo čuvar. On je moje prase. On piše divne rime koje može shvatiti samo neiskvarena duša. Evo ga. Tu je. Pored mene. Kasnije ga spremam ispod postolja monitora. U moj sef. Tamo spava. Tamo mu je malo tijesno, ali ne prigovara. Samo se nasmije. Njega vesele šarene stvari. Rekao mi je. Zato ga svakoga puta posipam šarenim konfetima i lagano zatvorim. On je sretan. Znam. I to mi je rekao, a ja mu vjerujem. On usrećuje druge ljude. Mene.
On je sretan u svom stvarnom životu. Životu gdje zaista i pripada. Ali ja volim misliti da je sretan i u ovim snovima sa mnom.
Post je objavljen 11.03.2006. u 22:04 sati.