Već sam naslov posta nedvojbeno upućuje na temu o kojoj ću ponovno pisati, a eventualno novim posjetiteljima poručujem da progovaram o nepravednoj ulozi kućanice, a koja, po mom mišljenju, ne smije biti dodijeljena isključivo ženi nego se i mi muškarci moramo primiti kućanskih poslova i svakodnevno pomagati u tome svojim suprugama. Mislim da će se svi složiti sa mnom da posao kućanice i nije baš pretjerano zanimljiv, uglavnom je dosadan i monoton te poprilično težak i iscrpljujući (pogotovo ako je u braku rođeno više djece). A ako ona nekako i uspije pohvatati sve konce i izvršiti sve obaveze, izostaju neka posebna priznanja ili nagrade za taj njezin kontinuirani rad jer suprug to obično i ne vidi, kao to je normalno za ženu (valjda je zato kućanica imenica ženskog roda i ne postoji sličan naziv, osim uvredljivog, za osobu muškog spola koja se bavi kućanskim poslovima).
Baš razmišljam kako bi bilo dobro progurat u saborsku proceduru prijedlog zakona o zaštiti kućanica i na taj način pokušati pravno regulirati neke stvari, odnosno njihova prava i obveze (pritom ne mislim na kućanice tj. glumice iz ove filmske serije koju trenutno možemo pratiti na TV-u). Po meni je nelogično da postoje podzakonski propisi (ugovor o radu, pravilnik o radu i kolektivni ugovor za kućanice), a da o istoj problematici ne postoji osnovni, temeljni zakon.
"Ugovor o radu kućanica" je, kako mi je poznato, vjenčani list, a u njemu je sve kristalno jasno jer se već u prvom članku izričito navodi da supruga stupanjem u brak preuzima na sebe sve kućanske poslove. U drugom članku se navodi da je taj ugovor sklopljen ne neodređeno vrijeme, dok se u ostalim člancima nigdje ne spominje na koji način bi se taj ugovor mogao raskinuti.
"Pravilnik o radu kućanica" je vjerojatno svima poznat, porijeklo vuče dijelom iz običajnog prava, a on precizira i do u detalje razrađuje pojedine obaveze kućanica. Za pravilnik je karakteristično da se kroz sve članke i stavke provlači uvijek ista obaveza za kućanicu, a to je da poslušno i bez pogovora obavlja sve kućanske poslove.
I naravno, automatizmom, "kolektivni ugovor" važi za sve kućanice, a stupa na snagu danom njihove udaje. One tu, naprosto, nemaju nikakvog izbora, a u krivu su oni koji misle da se u kolektivnom ugovoru spominju eventualno neka prava kućanica.
U Zakonu o radu, primjerice, određeno je da radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno, a to što kućanice ponekad tjedno imaju skoro tri puta više radnih sati očito nikoga ne zabrinjava previše (osim možda mene). Da ne govorim o tome da se prekovremeni rad posebno vrednuje i plaća, što kućanice mogu samo sanjati jer su one uglavnom ekonomski ovisne o suprugu (zato valjda i ne dižu glas). A tek pravo na dnevni odmor u trajanju od 12 sati neprekidno ili možda pravo na plaćeni godišnji odmor (mnoge će se nasmijati jer upravo tada najviše rade umjesto da se odmaraju). Eto, zato ja tu torturu ne želim priuštiti svojoj supruzi (blago njoj što je volim).
Ostalim ženama poruka: ako je točno da vas u Hrvatskoj ima 54%, ne ponašajte se kao da ste manjina i izborite se za svoja prava.
Puno pozdrava svima od suprugoljubca! Uz obavezni komentar ovog posta ujedno molim i prijedloge za budući zakon o pravima kućanica koji je u izradi.
Post je objavljen 10.03.2006. u 18:59 sati.