Izbrisao sam (skoro) sve stare psotove. Nekako, ne znam, imam osjećaj kao da je jedan dio svega toga iza mene. Nije da žalim za nečim, nije da patim za nečim, naprosto, na sve gledam kao na proces razvijanja. Jednostavno mi se sve napisano učinilo suvišnim ovdje, recimo da bih želio krenuti od početka, bez ikakvih nadovezivanja na prošle događaje, osim ako to ne bude potrebno čisto radi teme posta koji ostavljam.
E pa u duhu svoje dobre stare patetike, ova kiša mi sasvim dobro dođe, možda i opere sva nakupljena sranja i taj neki gusti viskozni fluid u kojem se nalazim, treba mi Sunca i motivacije za rad, inspiracije, organizacije... svega po malo :)
Prebirao sam neki dan s frendicom po ljudskim odnosima, čudno se osjećam, imam osjećaj kao da ulazim u neku čudnu fazu, a niti ne znam želim li se uopće motat po ikakvim fazama (pogoto pošto do sada nisam bio ni u kakvoj fazi, barem ne da sam toga bio svjestan). Svjestan sam toga da moram malo zauzdati svoje hedonističke porive, primiti se posla... a iskreno rečeno nemam volje za to. Nisam u depresiji, sasvim se dobro osjećam, valjda, samo mi je nekakva čudna konfuzija u glavi. Mogao bih za to okriviti južinu, ali mi se to u ovom trenu čini nekako nezrelo.
Hehehehe, definirati vlastite probleme je uvijek najteže. Čudno, ljudi većinom misle da poznaju sami sebe, a onda nas naizgled nebitne istnice iznenade, da ne kažem šokiraju. Neobavezni razgovori, stavovi, prijateljstva, ljubav... ufff, u temu ljubavi neću ni ulaziti... još.
Zapravo trenutno niti ne znam imam li nešto konkretno što bih želio reći, manje-više sam samo htio započeti sa blogiranjem i maknuti se sa mrtve točke. Pa eto i ovo je nešto. Ništa pametno, ali nešto, barem slova na ekranu...
Post je objavljen 10.03.2006. u 13:07 sati.