Marketing
Priča prva: Neobični događaji, običnih ljudi – Veseljko Šimić - Lica S Naslovnica: Obilježeni
np Converge - When Forever Comes Crashing
Intervju s Vesom nije bio nimalo lagan zadatak. Pošto sam ga sam sebi zadao, ne mogu odgovornost prebaciti na nekog drugom i reći – Smjestio si mi ga. Na kraju, strpljivost i odlučnost su dali rezultat. Dakle, isplatilo se. Veseljko, kolega iz redakcije i sportski urednik Kronike, dao mi je priču, prvu, za serijal «Neobični događaji, običnih ljudi». Mada ne znam koliko u njegovom slučaju funkcionira drugi dio navedene sintagme. :-)
Međutim, u međuvremenu se ime serijala promijenio u Obilježeni: Lica S Naslovnica.
Dokazi - poštanske razglednice
Veseljko je svjetski putnik, a njegova domišljatost s putovanja je polučila ideju da napišem priču, o njemu vrlo poznatoj praksi – slanju turističkih razglednica iz inozemstva u Makarsku bez poštanske marke. Mene je, naime, ta ideja iznimno zainteresirala i oduševila, posebno kada je ustvrdio da se aktivnost pokazala uspješnom. Pripremio mi je materijal, odnosno dokaze, kartoline koje je slao na svoju adresu, sebi i bratu, da vidi koliko je realno očekivati takvu poslanu razglednicu na kućnu adresu u Makarskoj. Također, pošto je razglednice slao i dragim prijateljima, dio njih su mi ustupili Vojko i Vedrana koji su redovno dobivali pozdrave od Veseljka, tj. Karla – pseudonim imena kojeg on rado koristi pri potpisivanju kartolina.
Ma tko će tražiti poštu i sanduke?
- Prvu razglednicu bez markice sam poslao s Malte 1975. godine, mada nisam apsolutno siguran da je baš od tamo, međutim, te godine sasvim sigurno. Tada sam imao 25, a prije toga sam putovao s našim rugby klubom i kao student, a kasnije i kao rugby sudac. Sve kartoline do tada sam slao s markicama, no ubrzo sam uvidio da neće dalje moći ići tako, jer tada se nije imalo previše novaca. Te kupi razglednice, pa markice, onda traži poštu ili sanduke, ma tko će to sve raditi. Shvatio sam, moram nešto promijeniti. I sinulo mi je! Po starinskoj praksi u prošlosti, mislim negdje do 1840. godine, uslugu slanja razglednice su plaćali oni koji je primaju (post paid), a ne onaj tko šalje (pre paid). Inače, za one koji ne znaju, prva poštanska marka izrađena te godine popularno se zvala Penny Black, a na njoj je bio lik Britanske kraljice Victorie. Pomislio sam, dakle, odličan argument da ga i ja primijenim. Tako je počelo – priča Veseljko, dok sjedimo u Bookcafeu Pančo, Vojko, Vedrana, Darko, Anđelko, Maja i ja, koji pokušavam postavljati pitanja i bilježim Vesine izjave, a oni s vremena na vrijeme upadaju i zabavljaju se digresijama, pitanjima i pod pitanjima, na koje Veselko uporno izbjegava davati odgovore i priča svoje.
U Sofiji nisam mogao pronaći razglednicu
- Najviše kartolina, njih 20 komada, bez markice sam poslao 1979. godine s Novog Zelanda, a zanimljivo je da su sve, osim mislim jedne, došle do cilja, u Makarsku! Također, zanimljivo je iskustvo koje prati boravak u Vatikanu, iz kojeg su došle sve razglednice na odredište, za razliku iz Rima, odakle nije došla niti jedna, mada sam iz Rima slao u više navrata. Dakle, tom jednom prilikom niti jedna, a jednom drugom, u kojoj si i ti učestvovao Anđelko, jeli tako – osvrće se Veseljko prema Anđelku, na što ovaj potvrdno uzvraća – su u Makarsku došle sve, njih 20, ali u vremenskom razdoblju od 5-6 mjeseci. A, kome sam ih sve slao? Gotovo sam uvijek kartoline slao Voji Kondičeviću, domaru Franjevačkog samostana ali na njihovu adresu, a on se uvijek čudio kako razglednica nema marke!? – opisujući njegovo čuđenje, prepričava Veseljko. - Josko Vusio je također primao moje razglednice, a pod indexom broj 1 je bio Vojko Rafaneli. Motivi razglednica su obično bili klasični turistički, koji se inače na njih stavljaju svugdje po svijetu, a nije nedostajalo i onih reklamnih iz pubova i barova. Destinacije odakle sam ih slao, kojih se sada mogu sjetiti su bile – Kopenhagen, Pariz, Marseille, London, Salzburg, Hamburg, Amsterdam, Istanbul, Cardiff, Izrael i Belgija, a u Sofiji nisam uspio pronaći razglednicu, već sam na debeli papir napisao Sofija i poslao tako – gotovo u dahu govori Veseljko i prisjeća se lijepih i ružnih trenutaka s tih putovanja, o kojima mi je najstrože zabranio da ovdje pišem.
Kako smo «zavalili» Milu…
- Anđelko i ja smo akteri još jedne priče koju je obilježila razglednica bez markice, koja je završila u rukama našeg tadašnjeg šefa s posla – Mile Lalića. Radili smo, naime, sezonski te 1979. godine u turističkoj inspekciji. Bio je sedmi mjesec i odlučili smo za vikend otići do Venecije, a o našem naumu nismo nikome ništa govorili. Iz Venecije smo gazdi poslali kartolinu na kojoj je pisalo samo «Mile's Boys» bez potpisa. Vratili smo se uredno na vrijeme, a kada je razglednica došla on je posumnjao na Sinišu Srzića, današnjeg gradonačelnika Makarske, i Željka Puharića, jer su oni zbog nekih razloga kasnili na posao tih dana. Mislim da nikada nije saznao da smo je mi napisali – kroz hihot se spominje Veso, a i Anđelku je bilo zabavno sjetiti se toga.
Poslao sam 1000 razglednica bez poštanske marke
- Tada je postojala i još jedna 'caka' za besplatno slanje, koju bi ponekad koristio, a na nju me je uputio Josip Dedić. Naime, u gornji desni dio gdje ide poštanska marka trebalo je upisati studentsku internacionalnu šifru 2FA-BE, međutim, što to točno znači, ne bi sada znao, samo znam da je palilo. Jedna od takvih razglednica je tu među ovima koje sam ti donio – govori mi «Karlo» dok prevrće po svojoj poznatoj «torbi» sa spisima. Postojao je tada još jedan kod - nastavlja on - ali samo za područje tadašnje Jugoslavije: VV. To je, međutim, šifra koja se upotrebljavala u JNA, a znači vojnik-vojniku. No, koristili su je neki i za civilno slanje kartolina bez markice. Općenito, tada je vrlo malo ljudi znalo za ovakve «kvake», a o svom slanju razglednica bez markica tada nisam previše razgovarao s ljudima. Znali su uglavnom oni koji su ih dobivali. Mislim da sam ih poslao sveukupno oko 1000 komada, od kojih je velika većina došla do cilja. Apelirao bi ovom prilikom na sve poštare svijeta, da sve kartoline koje nađu bez poštanske marke, proslijede dalje, jer zakonski je tu sve regularno (!?) – rezolutno će Veso, te dodaje – Svim poštarima i poštama zahvaljujem što su poštovali pravo putnika namjernika da pozdravi voljene ljude širom svijeta – jer, završava Karlo – Onda kada nisam imao dovoljno novca imao sam vremena, a sada imam nešto novca ali imam puno manje vremena za putovati. Zato nisam kupovao, lijepio i slao marke.
Post je objavljen 09.03.2006. u 16:47 sati.