Upoznali smo se u srednjoj školi za slijepe. Imala je topao glas boje meda, a lice joj je na dodir bilo glatko kao baršun. Kad si slijep od rođenja kao ja, navikao si gledati kroz sve maske i fasade, koje ljudi bespotrebno - i najčešće uzaludno - stavljaju na sebe. Kažu, štite se. Od čega? Razočaranja, boli? S tim se najbolje suočiti odmah. Koliko bi lakše bilo živjeti da su svi ljudi slijepi, jer kod nas nema tih vizualnih krinki. Usredotočiš se na boju i intonaciju glasa, dodir kože i to je to. Tome se uvijek može više vjerovati nego očima ili vidu.
Na drugoj godini, ona i ja već smo se odlučili vjenčati, čim oboje postanemo punoljetni. Srednja je škola proletjela u učenju i izlascima. Nadala se, da će upisati povijest umjetnosti, ali nije išlo. Ja sam bio zadovoljan i književnošću. Imali smo sreće da oboje dobijemo isti studentski dom – Cvjetno - pa smo uletjeli u zajednički život kao i svaki drugi zaljubljeni studentski par.
Dobro smo se dogovorili - ona je išla u trgovinu, a ja sam kuhao i spremao. Ionako mi baš nije išlo snalaženje u prostoru, usprkos bijelom štapu, pravilu desne strane i govornim pomagalima. Nekako sam se bojao otvorenih prostora. Možda vam nisam rekao, ali i ona i ja smo oduvijek slijepi. Ja sam rođen s atroplazijom očnog živca: još kao nerođenoj bebi nije mi se razvio splet optičkih živaca, koji šalju sliku natrag u centar za vid u mozgu. Liječnici su sumnjali da je to zbog majčinog dijabetesa, ali nisu bili sigurni. Ipak, rodio sam se kao savršena, lijepa beba, izrazito vesele naravi, kojeg su svi obožavali. Imao sam sve, osim vida. Nasuprot meni, ona ima prirođeni, kongenitalni glaukom, koji bi se možda jednom mogao i liječiti.
Nismo razmišljali o dijagnozama, niti o našem hendikepu. Živjeli smo normalnim životom, koliko su nam to okolnosti dopuštale. Čitali smo knjige na Brailleovom pismu, posuđivali iz fonoteke zvučne časopise i maštali da uštedimo novac za 'Perkins' pisaći stroj koji piše brajicu. Ona je, naime, željela pisati priče za djecu.
Jednoga je dana došla s fakulteta sva ushićena. Nije prestajala pričati o profesoru, koju ju je odveo prijatelju, oftalmologu na pregled u njegovu privatnu polikliniku. Upravo se vratio iz Amerike s novom, revolucionarnom metodom liječenja urođenih glaukoma. Obećao joj je, da će sigurno progledati. Te noći oboje nismo spavali od uzbuđenja. Ona je bila izvan sebe.
- Konačno ću te vidjeti – neprekidno je ponavljala, gladeći me po licu i kosi.
- Pa ti me vidiš i sada, bolje nego većina ljudi prosječnog vida vidi svog partnera, muža ili ljubavnika – pažljivo sam je stišavao, bojeći se prevelikog razočaranja, ako operacija ne uspije.
- Znaš na što mislim! Dobro poznajem svaku crtu tvojeg lica, duboke bore na čelu kad se mrštiš, titraj jagodica pod prstima kad si ljut. Ali, ja želim više! Želim te vidjeti kako se smiješ, želim prepoznati boju tvojih očiju, kose, kože, svega...
Znao sam točno što misli, jer sam i sam imao iste takve misli i želje. Samo, u mojem slučaju sljepoća je bila nepovratna. Ona je ipak imala neke šanse i trebala je priliku zgrabiti bez oklijevanja. Ipak, bojali smo se oboje.
Operacija je trajala tek par sati, ali meni se činilo kao da je protekla vječnost, dok mi nisu dopustili da je posjetim. Dobro se osjećala, vesela i nestrpljiva da zguli zavoje sa očiju. Znali smo, da do prvog skidanja zavoja i prestanka terapije kapima moraju proteći još tjedni.
- Što je par tjedana, nakon dvadeset godina u mraku?- tješio sam je, po prvi se puta suočavajući sa novim strahovima.
Što ako otkrije, da joj nisam dovoljno privlačan? Da izgledam potpuno drugačije, nego me zamišljala? Ako joj se svidi novi život i novi vid toliko, da poželi otići, potražiti društvo sebi ravnih? Nisam joj govorio o strahovima, a ona nije prestajala praviti planove za oboje.
Trenutak odluke došao je neočekivano. Njezin je liječnik jednog dana bez ikakve najave rekao:
- Danas skidamo zavoje!
Brojao sam dane, naravno, ali me svejedno iznenadilo i dočekalo potpuno nespremnog. Ona nije mogla dočekati, sama je počela odmatati gazu. Osluškivao sam njezino ubrzano disanje, sestrino šuškanje zavojima. Liječnikova se nestrpljivost skoro mogla mogla mjeriti s njezinom.
– Ispočetka će vam slika biti mutna, ali to je normalno. Vremenom će se sklera razbistriti, a kapi za oči prorijediti, pa ćete imati jasniju sliku.
Ona je prigušeno zajecala i čvrsto me zgrabila za ruku. Znao sam, da je doživljaj neopisiv: progledati po prvi puta u životu, ravno je čudu rađanja. Nakon čestitki i zagrljalja, sestra ju je odvela na previjanje. Morala se još dan-dva odmarati pod nadzorom oftalmologa.
Liječnik me povukao u stranu: - Pazite, glaukom je podmukla bolest, koja se vraća. Očni tlak raste, pritišće živac i opet može doći do sljepoće. Ako želi zadržati vid, mora do kraja života uzimati lijekove!
Vratili smo se kući. Ona koristi svoj novopronađeni vid da me vodi, opisuje mi prolaznike, nebo, boju fasada kuća, automobila u prolazu, sve što se miče... Pretvorila se u revnog vodiča slijepih, koji plastičnim opisima cjelokupnog okruženja želi nadoknaditi propuštenih dvadeset godina.
Tražim da me opiše. Jesam li ti lijep, moje je prvo intimno pitanje. Dugo mi je trebalo da ga prevalim preko usana.
- Naravno, još si ljepši nego što tvoja mama tvrdi za tebe! uvjerava me strastveno i ljubi po očima, kosi. Očajnički trga odjeću sa mene i vodi me do kreveta. Ležim ispod nje i pitam je, vodi li ljubav zatvorenih očiju i ovog trenutka? Smije se. Nikad više, govori, ali nekako sjetno.
Sljedećih dana i mjeseci, iz ravnopravnog se odnosa pretvaramo u zdravo-bolesni par, gdje jedno ovisi o drugome. Ja o njoj. Vodi me za ruku, opisuje mi predmete, uči me gledati njezinim očima. Sve što ja zauzvrat pružam, briga je da redovno uzima lijek protiv glaukoma, triput na dan.
– Pazi, ako ga ne budeš redovno pila, vraćaš se u tamu! – govorim poluozbiljno. Ne osmjehuje se, osjećam zategnutost mišića lica pod prstima.
Postupno, pada u depresivna raspoloženja i odbija me voditi i opisivati mi prirodu i svijet oko nas. Umorna je, kaže. Ne da joj se. Bojim se za oboje. Možda mi je lagala, možda sam joj odbojan, sad kada me vidi. Možda me se sprema napustiti. Odlazi redovno na kontrole, ali kada je pitam, što liječnici govore, kaže – ništa. Sve po starom. Ne vjerujem joj.
Jednoga dana, dok je bila na predavanjima, odlazim sam njezinom liječniku. Po glasu mu osjećam da je nezadovoljan.
– Trebali ste doći ranije, - govori mi. Ona ne dolazi na kontrole već mjesecima.Zadnji je put na pregledu ustanovljeno, da se glaukom vratio. Ona gubi vid i vjerojatno će ponovno oslijepiti. Ovaj put zauvijek.
U šoku sam, ne mogu vjerovati onome što čujem. – Zašto? – jedino je pitanje koje imam.
Liječnik mi stavlja ruku na rame. – Mislim da se razočarala u svoj izgled. Istina, to takozvano 'volovsko oko', jako uvećana očna jabučica, nastaje od povišenog očnog tlaka i nemogućnosti očne vodice da istječe iz oka u venski sustav. Naizgled, to može djelovati ružno, čak i čudovišno. Mislim da je njoj, kao izrazito lijepoj djevojci, taj nesklad prouzročio šok. Sumnjamo, da možda uopće nije uzimala propisane lijekove.
Dugo mi je trebalo za povratak kući. Još uvijek se slabo snalazim u otvorenim prostorima. Ona i ja smo planirali , kad se jednom zaposlimo, kupiti psa-vodiča i živjeti zauvijek sretno. A sad se kockala, stekla vid – pa ga ponovno izgubila. Kod kuće mi je konačno priznala: radije će biti slijepa, nego gledati stvarnost. Mislim da misli na sebe.
Ja njezinu sliku u svojoj glavi nemam s čim usporediti. Zato će za mene ona uvijek biti savršena.
Uostalom, prava je ljubav slijepa.
Post je objavljen 09.03.2006. u 13:27 sati.