Noćni dio vožnje nije bio loš. Veći dio sam prespavao, skučen na svom sjedalu jer je tip ispred mene do kraja spustio sjedalo i gotovo mi prikliještio noge. A kad se razdanilo, počela je avantura. Vozač je s noćnih 30-40 km/h prešao na 70-80 km/h, a zavoja kao u priči. Ipak smo u planinama pa su zavoji normalni, ali izgleda da vozača zavoji i sigurnost putnika previše ne zabrinjavaju. Čak ni nakon što smo u provaliji vidjeli autobus. A meni je od svih tih zavoja zaplesalo u želucu i ubrzo - rigoleto... Hvala Bogu što je u autobusu postojao WC.
Bez obzira na sve, krajolik je bio prekrasan: planinski vrhovi u magli, neki još s ostacima zimskog snijega, jako puno kamena i malo raslinja (tek poneki grmići visine gležnja i lišajevi - prva stabla pojavila su se tek pred Ayacuchom), tradicionalna andska sela... Prekrasno...
U Ayacucho smo stigli oko 07:00 sati, nakon 9-satne vožnje, ali moram priznati da se nisam osjećao pretjerano umornim. Prvi dojam o Ayacuchu bio je loš. Autobusna stanica nalazila se u lošem dijelu grada, ulice prljave i neasfaltirane. Mislio sam da je cijeli grad takav, ali nakon 15 minuta hoda izašao sam na glavni trg Plaza de Armas i potpuno druga slika. Odahnuo sam. Čini se da peruanski gradovi imaju fenomenalno uređen centar oko glavnog trga, a ostatak je zapušten. Smjestio sam se u Hotel La Colmena, par koraka od glavnog trga. Soba sa zajedničkim kupatilom, ali satelitskom TV u sobi stajala me svega 15 solesa (cca 28 HRK). Malo sam odspavao da prikupim energije za poslijepodnevno istraživanje Ayacucha.
Plaza de Armas polazna je točka u istraživanju grada. Iznimno ljubazno osoblje turističkog ureda opskrbilo me besplatnim brošurama o Ayacuchu i okolici. Glavni trg glavna je atrakcija Ayacucha: četvrtasta je tlocrta i sa svake je strane zatvoren arkadama plemićkih kolonijalnih zgrada iz 16. i 17. stoljeća, a u središtu je lijepo uređen park s ogromnim spomenikom generalu Sucreu, borcu za slobodu latinske Amerike. Posjetio sam neke od kolonijalnih zgrada na trgu. Svaka je građena na isti kalup: kroz arkade se ulazi u glavno dvorište ili patio, koji ponekad u središtu ima neki vrt s fontanom, a oko dvorišta smještene su prostorije prizemlja i prvog kata. Često su hodnici ukrašeni obojenim keramičkim pločicama. U palačama su danas smješteni razni uredi poput uredi departmana Ayacucho, gradsko vijeće, banka, muzeji itd. Najveličanstvenija građevina na trgu je katedrala iz 17. stoljeća s velikim brojem zlatnih ogromnih oltara u unutrašnjosti. Nikada u životu nisam vidio tako masivne i visoke oltare. Promatrajući ih imaš osjećaj da će pasti na tebe. Osim katedrale, Ayacucho ponosno ističe da ima preko 30 crkvi, uglavnom iz 16. i 17. stoljeća: crkva sv. Franje Asiškog, sv. Dominika, Družbe Isusove, crkva La Merced... Sa svih strana dižu se prema nebu crkveni tornjevi. Nažalost svaka od ovih crkvi bila je zatvorena. Otvaraju se jedino za mise. Prošetao sam i glavnom gradskom tržnicom gdje se prodaje sve i svašta: od odjeće i obuće preko kućnih potrepština do svakojake hrane.
Ljudi u Ayacuchu nešto su drugačiji od onih u Limi. Ima puno više Indijanaca koji u svojim narodnim nošnjama šeću ulicama. Posebno su zanimljive žene koje imaju šeširić na glavi, zatim košulju s ogrtačem, a dolje stožastu suknju. I sve u duginim bojama...
Nakon kratkog odmora odlučio sam ići večerati u lokalni restoran "La Casona" koji preporučuje LP vodič. Za samo 15 solesa probao sam pola pečenog zamorca (cuy), uz pečeni krumpir, salatu i qapchi, lokalno predjelo napravljeno od svježeg sira s peršinom, mlijekom, uljem i lukom i servirano uz lokalni krumpir (papas) koji je puno brašnjaviji od normalnog. I sve to uz svježe ocijeđen sok od papaje. Zamorac nije bio loš, ima malo mesa i dosta je žilav, a okusom podsjeća na našu plavu ribu. Malo mi je bilo neobično jesti zamorca jer se kod nas uzgajaju kao kućni ljubimci, a ovdje isključivo za jelo.
Navečer je s okolnih planinskih vrhova došlo mnogo crnih oblaka koji su donijeli jaku kišu, a s njom i bujice vode nizvodno po ulicama Ayacucha.
Post je objavljen 29.09.2005. u 22:20 sati.