Evo, odlučio sam otvoriti blog na temu nostalgije. Pisat ću o stvarima koje me podsjećaju na davno prošle dane, kada mi se čini da je sve bilo nekako ljepše i veselije nego danas. Neće tu biti nekog reda, ni kronološkog, ni tematskog, naprosto, kako mi na pamet padne koja lijepa (ili ružna) stvar, tako ću i napisati. Matchbox autići. Već godinama povremeno obiđem dućane, ali nigdje ih nema. Niko ih ne uvozi, ne znam zašto. Kad sam bio mali, i prvi put u životu išao sa starcima u Trst, bio sam uzbuđen, ni ne sluteći što sve veliki grad u tuđoj zemlji može ponuditi gladnom klincu iz tadašnje siromašne juge. Šareni izlozi, bezbroj dućana, ma... svega i svačega. Igračaka ko u priči, a ne ko kod nas, u dvije tri trafike i ponešto u staroj nami. I tako, napasam ja oči, i ne mogu se načuditi izobilju kad... u jednom izlogu autići Matchbox. Sjećam se ko danas, one žuto-plave kutijice, i razni mali modelčići, a cijena, prava sitnica, 800 lira. Tata, tata, vidi ovo, vidi kakvi autići, a nisu ni skupi, daj mi kupi ... A on, gleda i govori, ma nisu ti to sine autići, to su ti šibice. Ma nisu, nisu autići su, kupi mi bar jedan. Mislio sam da se šali sa mnom, i da će mi na kraju kupiti, ali vraga... Dovukao je nekog tipa koji je radio s njim u firmi kao on dobro kuži engleski, jeli Trile, reci malom šta na engleskom znači međboks... a on, seronja, mozga i na kraju kaže - kutija šibica. I tako ostadoh bez svog prvog Matchboxa. Tek par godina kasnije, došli su i kod nas. Uspio sam uvjeriti starce da se ipak radi o autićima, pa su mi tu i tamo kupili pokoji, a kasnije sam ih kupovao i sam, kako sam kad mogao, i kako ih je kad bilo. Stalno sam obilazio kioske, i kad bi negdje snimio nekog kojeg nemam, odma je uslijedila akcija. Malo po malo skupio sam ih pedesetak. Na žalost, sve iz serije iza ovoga na slici, takvi su danas prava rijetkost. Dan danas ih imam. Preživjeli su invaziju raznih bratića i malih susjeda ... pa daj mu jedan, ti si već veliki, a toliko ih imaš... znate već. I moji klinci se pale na njih, ali misle da nisu u kući nego kod babe. Ipak stradao je jedan, na žalost raritetni primjerak sivog autobusa. U napadu roditeljske ljubavi dao sam ga malome, kad je bio u fazi "autobus". Ko zna di je završio. Danas ih više ne rade englezi, naravno, nego kinezi. Postoje čak i replike, kao ovi stari, kartonska kutijica i autić, onako u blisteru od prozirne plastike, samo nigdje ja to nisam vidio za kupiti ...
Post je objavljen 08.03.2006. u 21:40 sati.