Marketing
MISTERIJ ANASAZIJA - PUEBLO DEL ARROYO
Anasazi su ovdje zablistali, iznenada, i nakon tristo godina dostojanstveno i misteriozno zatvorili sve “velike kuće” iza sebe.
Period od 850. do 1150. godine je doba njihovih elegantnih građevina i spiritualnih uzleta.
Arheolozi govore o primitivnim nomadima od prije dvije tisuće godina do 700. godine u ovim krajevima. Slijedi skoro dvijesto godina praznine do pojave Anasazija. Nakon njihovog odlaska je ponovo 200 godina tišine. Kada su se napokon pojavili Pueblo i Hopi indijanci njihova arhitektura i duhovni izleti su bili samo blijeda kopija Anasazija.
Kako napuštene ruine mogu mnogo da kažu onome koji želi da sluša.
Ruke koje su podizale ove skladne građevinske komplekse u neobičnom obliku slova “D”, da bi ih dostojanstveno zaključali nakon svog odlaska, su nam ostavili poruke koje možemo pokušati pročitati.
Pueblo Bonito je srce civilizacije Anasazija. To je najstariji kompleks s kojim je sve krenulo oko 850. godine i koji je neprekinuto bio naseljen do iza 1150. godine. Naselja Una Vita i Penasco Blanco bilježe 250 godina života.
Za njima idu tri naselja koja su se koristila po stotinu godina: Hungo Pavi, Chetro Ketl i Pueblo Alto.
I, na koncu, Anasazi su u kasnijem periodu napravili još sedam kompleksa u kome su ostali samo jednu do dvije generacije (?!): Casa Rinconada, Casa Chiquita, New Alto, Kin Kleso, Wijiji, Tsin Kletzin i Pueblo del Arroyo.
Broj stanovnika jednog puebla se može odrediti prema broju manjih (obiteljskih) kiva, broju ognjišta i količini pronađenih posuda u prostorijama. Nepunih četrdesetak obitelji u Pueblo Bonitu bilo je središtem ogromnog teritorija od preko tisuću kilometara promjera!
Slijedeća zagonetka je da preko polovine naselja u Čako kanjonu nije imalo ognjišta, dakle nisu bila stalno nastanjena. Kako protumačiti činjenicu da je šačica ljudi iz središta ovog nepristupačnog kanjona izgradila impresivne građevine za koje bi bile potrebne tisuće ljudi i neprekinuti dugogodišnji rad?
Kako su komunicirali i širili svoj utjecaj na ogromnom području kojeg zauzimaju četiri današnje američke države (New Mexico, Colorado, Utah i Arizona)?
Sve prostorije u naseljima Čako kanjona su iste veličine. Ova obična činjenica nam govori nekoliko stvari. Anasazi nisu bili hijerarhijsko društvo kao što je naše. Nije bilo bogatih i sromašnih. Nije bilo plemstva, svećenstva, plave krvi i klase potlačenih.
Društvo socijalne pravde? Jednakosti?
Postojanje nekoliko većih i više manjih kiva mi govori da je protok informacija od “vijeća mudrih” (grupe vidovnjaka) išao nesmetano i dvosmjerno prema svakoj porodici.
Spiritualni izleti, kontrolirane astralne projekcije vidovnjaka, omogućavale su redovan kontakt između udaljenih naselja svijeta Anasazija.
Astronomska znanja vidovnjaka nastajala su kao kombinacija informacija iz dva svijeta, uz upotrebu materijalnih i duhovnih čula. Putanje Sunca, Mjeseca, planeta i zvijezda su praćene i bilježene piktoglifima na liticama ili u orijentaciji zidova i prozora.
Nisu ostavili pismo, pisane tragove o sebi. Kao da su osjećali da će im vijek na Planeti biti kratak i odlazak dobrovoljan… tako da neće imati potrebe govoriti o sebi onima koji dolaze iza njih.
Ipak, pukušavam otkrivati njihove tajne.
Pueblo del Arroyo je planiran i podignut izmedju 1065. i 1100. godine. Ime mu je dao poručnik James Simpson i njegov meksički vodič Carravahal tokom ekspedicije 1849. godine (“naselje uz potok”). Identičan je prijevodu starijeg Navaho imena Tabaah kini. Pravo ime je ostalo nepoznato.
Ovo naselje ime nekoliko razlika. Za razliku od ostalih “velikih kuća Anasazija”, koje su odreda smještene uz litice kanjona, Pueblo del Arroyo je lociran na sredini kanjona. Ostali kompleksi imaju kružni oblik “D” okrenut prema jugu; u ovom pueblu taj kružni zid je okrenut istoku. Pueblo del Arroyo ima dobro očuvane manje kive, ali nema velike kive.
Prvi temelji ruševina na koje se nailazi uskim putem su također vrlo neobični. Predstavljaju tri zatvorena kružna zida. Svakih nekoliko metara su imali pregradne zidove. Drugim riječima, originalni graditelji su podigli tri velike kružne prostorije jednu u drugoj, a pregradni zidovi su formirali svojevrsni labirint. Ovo je jedini takav labirint u kanjonu. Svrha mu nije odgonetnuta.
Pretpostavljam da je ovaj labirint imao eksprimentalnu ulogu za Anasazije. Činjenica da nisu imali veliku zajedničku kivu, ali su imali ove kružne prostorije govori mi da su vidovnjaci u njoj imali specijalne spiritualne sesije sa svojevrsnim izazovima za mlađe članove.
Labirint sa tri koncentrična kruga i nizom predgradnih zidova – mjesto specijalnih spiritualnih izazova za inicirane (?), Pueblo del Arroyo, Čako kanjon, Novi Meksiko
Nakon labirinta izbija se na južni obod naselja. Ponovo nešto sasvim novo: prostorija od preko trideset pet metara dužine. Vidljivo je da je vanjska strana zida počela da se naginje i to je bio razlog što su u kasnijem periodu pridodati bočni zidovi da spriječe njegovo obrušavanje. Ti bočni zidovi su kasnije poslužili kao osnova za nove prostorije.
Drveni okvir vratiju na kome je upisan broj 6195. U literaturi nalazim na podatak da je ovo drvo testirano i precizno mu je određeno vrijeme kada je posječeno: 1104. godine.
U dugačkoj prostoriji su pronađeni ostaci kostiju tri odrasle crvene are. Cijenjene zbog svog raznobojnog perja, ove are su bile dijelom trgovine između Anasazija i južnih meksičkih kultura. Ovaj zaključak se nameće zbog činjenice da nisu pronađeni kosturi mladih ara ili beba.
U daljini su Pueblo Bonito i Četro Ketl na desnoj strani; na lijevoj je Kin Kletso. Sunce je još visoko i zrake miluju zarasle trgove naselja.
Samo jedna trećina temelja je otkopana. I onda se stalo. Zatvaram oči i zamišljam originalni izgled u obliku slova “D”: tvrđava ili svemirski brod? Ukupno 285 prostorija, četiri kata i 24 manje kive.
Izgled naselja Pueblo del Arroyo oko 1120. godine; ovo je jedina “Velika kuća” Anasazija locirana u sredini kanjona. Kružni labirint je prikazan u donjem desnom uglu i jedini je u Čako kanjonu
Novih iskopavanja nema. Navaho, Pueblo i Hopi indijanci se protive tome. A arheologija kaže da je najbolji način očuvanja ruševina ostaviti ih zatrpane pod zemljom.
“U glavi mi se isprepliću slike ovih ruševina sa Anasazijima u kivama i njihovim spiritualnim izletima, predstave Orla i onda mi se čini da su vidovnjaci složno zaključili da ovaj zemaljski život i nema puno izazova… i da je njihov odlazak rezultat kolektivne odluke… da se ne nastavlja sa novim generacijama na Zemlji”.
Post je objavljen 08.03.2006. u 00:08 sati.