Nedilja.
Mhm, raj na zemlji. Zakoniti je, napokon, bio kod kuće cijeli dan, klinci su uživali. A, iskreno, i mama!
Dobih slobodno, pa sam «jutarnju» (čitaj: od 13 do 15 sati!) kavu odradila u društvu mojih prija. Napokon smo, poslije dugo, dugo vremena, sjedile u miru (obično moja trojka zuji oko nas i baš tada imaju najviše pitanja i podpitanja!), čavrljale o svemu i svačemu, srkale kaficu, a da u pauzama nisam morala presvući pelene, napraviti sokić, oguliti bananu, zavezat špigetu... Baš san uživala, kratko, ali slatko!
Mlaji je opet bio u verbalnoj akciji. Redovito ih maltretiram scenarijem: izgubili ste se u gradu, dolazite do policajca i što ćete mu reći?! Cilj je naučiti ih razgovjetno izgovoriti ime i prezime i adresu (Mlaji na pitanje gdje živi uredno odgovara: U moja kuća! Ili U mamina kuća!). Današnja scena:
MAMA- Što ćeš reći policajcu kada se izgubiš?
MLAJI- NAĐI MOJU MAMU!!! (stav Mirko Ležeći-pandur Filipović, a glas a la Pavarotti)
I ponedijak.
Najgori od svih sedam. Barem meni. Opet smo razbacani po cilon gradu, Prvi – vrtić, Mlaji – baba i dida, Čimavica – krevetić, Zakoniti – firma, ja – galerija, a ručak nek se kuha sam...
Jutros me nazvala prija Dane da mi veli kako se «plače» piše upravo tako, dakle sa Č, a ne sa Ć, kako ja uobičavam. Što je još jednom potvrdilo teoriju moga tate – Kada ti dođe upisati Č ti napiši Ć – nećeš falit viruj mi! Inaće primjetih kako mi Dalmatinci imamo nevjerojatan problem glede (mede) toga, gdje staviti crticu, a gdje «malo v» (tako kvačicu naziva Prvi!), kvaka je, vjerujem, u našem načinu govora, ovod je sve meko (dobro ne baš sve ;o)!), pa sad ti budi toČan, kako ne!
Utorak.
U isčekivanju uklanjanja kvara s veeeelike mašine što upravlja blogićima. U mojoj mašti. Ah, žena koja ne može pojmiti kako funkcionira faks uređaj... Ipak sam fiziku položila iz 6og puta.
Zakoniti planira promijeniti tvrtku. U moralnim je i inim premišljanjima, premda je, znam, donio odluku, još je uvijek ne može (ne želi) sebi samom priznati. Traži potporu. Pazi, od mene. A ja njega koristim kao štaku, doslovno za sve, hoću se ošišati – dragi, što ti misliš, hoću preći cestu – dragi, gledam li lijevo pa desno ili obrnuto, hoću kupiti pepice – dragi, jesu bolje crne ili smeđe... On je inače najbistriji od svih muškaraca što upoznah u životu, uz taj Božji dar – obiluje ambicijom za barem deset prosječnih Hrvata (Zakonitog za predsjednika!), sposoban je, ne boji se posla, već jednom rekoh kako je ludo zaljubljen u ono što radi i – iskreno, za njega se stvarno ne bojim, vjerujem duboko kako ne može pogriješiti, kako jednostavno nije sposoban donijeti pogrešnu odluku! Krenimo od one najvažnije – oženio je ipak mene! Čista petica!
Premišljajući i rastesajući probleme (a ipak je to sladak problem!) oko njegova zaposlenja ovih zadnjih par dana sam se uhvatila kako uporno razmišljam o sebi i mojem (ne)radu. Tužna je to priča ;o( ! Uprkos mojem stvarnom zanimanju – pronašla sam sebe u posve drugom području. Ali uistinu – obrnuto proporcionalno! Dakle, zaronih u novinarske vode. A tko se jednom tim virusom zarazi, teško ga je, ako uopće, izliječiti. I tako honorarčih u jednoj eminentnoj novinskoj kući, koja je odlučila kako ima najstariju redakciju u Europi, pa ja ovako stara i ocvala, s kroničnim zdravstvenim problemima, jednostavno ne spadam među odabrane. Odabrana su, u skladu s politikom u Hrvata – isključivo Naša djeca. Ovo progovara jal iz mene, znam, ali ne mogu se otresti bijesa što mi majka i otac ne radiše u toj tiskovini...
No, što se može, dobih odjeb i sada piskaram (teški sam skriboman, ovisnik) za vas, i sebe. Ali svaki dan s enormnom tugom pomislim na dane kada bih parkirala auto pred redakcijom i sva sretna i nasmijana uletjela u kuću i počela raditi ono što uistinu, duboko, silno, nevjerojatno puno, ultra-gomilarno volim... Eto, suzice, navala, čitamo se sutra, valjda...
Post je objavljen 07.03.2006. u 14:59 sati.