Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/trudnica

Marketing

Remisija bezbrižnosti II



Nedjelja.
Bezobrazno sunčano i toplo.
Virusi još nisu bili napali. Umor je, no tko bi njemu više uopće utvrdio dan kada je krenuo svim silama.

Cvjetnjak – piješ kolu na stojećki, škicaš drugu postavu špice (jer svi pravi špicer još spavaju ili su na skijanju) i čavrljaš sa nekim tko ti je jednom bio jako, jako drag i važan. Mislila si – presudan. A šti si drugo uopće i mogla misliti kad si imala 16 godina?

Za ručice držiš potomčicu koja razdragano radi svoje prve 'gradske' korake, samouvjereno se suprostavlja šetajućim golubovima i sa neskrivenom zavisti promatra svako djetešce koje samostalno hoda. A još ako drži balon, ljubomora je očita. I to tvoja.

Povremeno do tebe došeće 'on', u rukama drži svoju mrvicu mlađu potomčicu, no vrijeme u kojem ste si imali nešto za reći je davno prošlo. Sada ti je puno interesantnija njegova presimpatična žena s kojom već neko vrijeme izmjenjuješ mudre misli, mailom ili na jednom forumu. U zraku nema niti mrvice napetosti – nikakve, tek vibrira destilirana sreća dok postrance gledaš taj prizor i sebe u njemu.
I uhvatiš se kako ti smiješak titra, a srčeko ti grije tako dobra spoznaja da smo svi dobro. I da je dobro ispalo. I da je to tako prokleto lijepo.

Dogovaraš kavicu s njegovom ženom, njegovom stvarno boljom polovicom koja mu paše više nego nokat prstu, nadaš se ponovnom suncu. Što prije.

Ista ta nedjelja.
Sat vremena kasnije. Sjediš sa potomčicom i njezinim ocem u super-duper novom kineskom restoranu. Potomčica spava, brk ti se kesi – možda danas pojedeš kuhani obrok u miru (mislim, nije da ti treba zbog hrane, već zbog duševne higijene). Konobar pleše valcer oko vas. Svira nepodnošljiv, iritantni kineski pop-rock koji tako dobro paše uz crno vinčeko (ne, ne pratiš nužno savjete što se nužno pije uz neku hranu, piješ i živiš kako ti paše).
Prinosiš prefini pileći Guaiwei ustima, onaj pohani dio tako krasno krcka.
I zastane ti u grlu na tren (ne, nisi se sjetila gladne dječice u Africi).
Samo je ušao 'on'.

I za njega si mislila da je presudan. A moga si malo više misliti, tada ti godine baš više i nisu bile neko opravdanje. Znala si da je sav zbrčkan i premda je yupi od glave do pete. Hrvatski zlatni mladežan, da ne kažeš mladež. Točno tak', kao kakva flekica na tijelu koja može za tren od mirnog života napraviti uzbunu. Život s njim, točnije silna želja za životom s njim, bila je gadna vožnja lunaparkom. Ona iza koje ti bude zlo i možda si malo i rigala.

Ulazi u restoran s istim onim baby-sportskim gegom koji te tako nasmijavao. Nervozno prolazi pored stola, ne primjećuje te ali bira stol i položaj za njime tako da će ti idućih sat vremena gledati ravno u tanjur, dekolte i oči. Tri najvažnije stvari na svijetu ako mene pitate.
Ima i pratnju. Ispijenu, mršavu i vidno zlovoljnu. Ne možeš ne primjetiti kako si joj bila slična prije 10ak godina. Ista boja kose, odjeća i način na koji živčano pali cigaretu.

Sjedaju jedno nasuprot drugoga i prvo dugo šute. Ali ne onako spokojno kako šute ljudi kojima je to najbolji način da iskažu povjerenje.
Konobar i oko njih pleše valcer ali izgleda da je kuhar nešto gadno zeznuo jer su im face, dok jedu, kisele. Uostalom, točno onako kisele kava je bila i tvoja... Godinama....
Na tren se sjetiš koliko dugo si hodala s mrkim licem jer te bolio svaki njegov korak i svaki takav mučan restoranski razgovor.

A onda duboko udahneš, baciš pogled u kolica gdje još uvijek nasmiješeno spava potomčica. Iz navike ipak u usta ubaciš previše hrane (ne degutantno, već samo više no što bi željela kada bi se usudila uživati u novonastalome miru i tišini) i brzo prožvačeš za slučaj da se mali mili mamim miš probudi prije deserta.

Pohani sladolet, taj oksimoron kulinarstva i tako precijenjen simbol kineske kuhinje paše ti bolje nego ikad. Jer cijeli je taj dan netko poslao samo zato da budeš mirna.

Pogledaš na drugu stranu stola, namigneš ocu svog djeteta. Duboko udahneš. Zahvališ Bogu što je jedan komadić tvog života još dovoljno daleko i njega nećeš tako skoro sresti.

Neće uveseliti ni šetnju ni ručak.

Na trenutak se sjetiš da boluješ od rijetke, kronične bolesti. Koja tek tu i tamo remisira.

Opet imaš 25 godina.
Njih dvojcu uvijek tu negdje.
I bezbrižnost.
Neutemeljenu ali tako ugodnu.


Post je objavljen 07.03.2006. u 13:12 sati.