Marketing
Neka sanjam oku ugodne mi krajolike …
Ti u blizini mene.
Tvoje tijelo, tvoja toplina koju upijam i prstići tvoje nježne ruke koje sabirem pod bradu dok ih skupljam na koži svojeg vrata nadajući se ogrijati ih tako.
U zagrljaju, ti pokraj mene.
Tvoj spokoj kojeg primijetim svaki puta kada obrazi plaho se povuku prema gore a ona prpošna donja usna, što tako smiono izaziva moje ugrize, što tako nevino izaziva moje poljupce, raširi se u najljepši smiješak.
Nedostaješ mi.
I kako volim osluškivati tu divnu, divnu melodiju koja je upućena meni, kako se razliježe prostorijom i mazi me i opija!
Glas tvoj što ugodu mi daruje...
… to je melankolija koju istočila si mi preko jagodica svojih prstiju uz želje za laku noć.
Jutro je. Sunce sve češće pojavljuje se rastjerujući sumorne oblake uvijek spremne za nagovještaj studeni, kiše i mraza. Sunce osvjetljuje globalnu loptu donoseći i u moje predjele tek slabašne znake proljeća, moguću još jednu vrelinu ljeta. Kao kada tabanima klizim niz razapetu žicu koja je sve što me dijeli od pada u provaliju ispunjenu oštrim i grubim stijenjem koje će moju grud probiti, smrskati mi bludnu lubanju, a izmučeni duh na parčad raskomadati, podati mu patnju boli čiji okus toliko puta je kušao iznova i opet… okus razočarenja. Ali nikako da se naviknem. Svaka pogrešna žudnja, divlja pohlepa previše, svaki trzaj gladnoga srca može učiniti da se spotaknem i razbijem o hridine velikog plavetnila… onog kojeg trebam, onog kojeg moram imati. Dok traje, traje; uzmi što ti se nudi – rekoše mi… Oportunizam za mene neprihvatljiv.
Sve ili ništa. A pasti ću… znam da hoću. I ne bi bilo prvi puta… uvijek pomičem granice. Sve dok ih ne prijeđem… tada sve kreće iznova.
Adieu… svima.
Post je objavljen 07.03.2006. u 11:54 sati.