Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/levijatan

Marketing

Zašto je Boris Beck dobar pisac


"S jeseni, kad počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju"– Danilo Kiš

Pisana riječ ili književnost uopće kao grana umjetnosti pati od sindroma individualnog dojma. Za nekog je Thomas Mann, poznati i nesumnjivo veliki njemački pripovjedač i esejist, bez dvojbe divan i u njegovim riječima može pronaći utjehu i ljepotu. Na sva će usta hvaliti njegov stil i pisanje, zadivljen njegovim intelektom i dubinom spoznaje. Uostalom Thomas Mann je za svoje pisanje dobio 1929. Nobelevu nagradu za književnost, što dodatno potvrđuje da čovjek stvarno dobro piše. Ali zbog te individualnosti dojma nekome će taj isti Thomas Mann nakon što pročita njegova kapitalna djela "Čarobnu goru" ili "Smrti u Veneciji" biti jednostavno bez veze. Pitat će se kako to da je taj čovjek toliko popularan kad je njegov stil jednostavno mučaljivo naporan i čitateljski dosadan. Omalovažavanjem Mannove veličine pred nekim, omalovažavati će te sebe kao čitatelja, i ispast će da niste u stanju prepoznati veličinu. Ne postoji vaga na kojoj možete odrediti objektivnu težinu nekog djela, pa ponekad nažalost moraju proći godine da bi se nekog pisca uopće percipiralo i priznalo, da bi netko uopće primijetio da je živ i da postoji, te da je nešto dobro napisao. Ta borba i traženje dokaza da je neki pisac zaista dobar čini se kao sport, umjetnost sama za sebe, a pristup je sasvim individualan. Razlozi zbog kojih se može smatrati da je nekakav pisac dobar ne moraju biti isti, a ponekad mogu biti oprečno suprotni. I što je onda to što čini Becka dobrim piscem ?

Postoji razlika između velikog i dobrog pisca, a stvar je u tome da su dobri pisci na dobrom putu da postanu veliki. Boris Beck zasigurno nije još veliki pisac. I malo je pisaca za koje možemo reći da su veliki. Imao sam priliku slušati našeg Zorana Ferića kada je objašnjavao zašto misli da je Danilo Kiš veliki pisac. Ovo me i je ponukalo da napišem ovaj tekst. Inače, oko Danila Kiša se već neko vrijeme lome koplja o njegovoj veličini. Čak je nekakav Nebojša Vasović napisao knjigu "Lažni car Šćepan Kiš" u kojoj degradira Kiša kao pisca i čovjeka, te ga optužuje da je loš pisac. Možda s pravom ? A možda zbog subjektivnosti dojma možemo za svakog naći njegov antipod tj. nekog tko će reći da taj baš ništa ne valja i da sve što je napisao potpuno sranje. Izgleda da su ti demoni o Kišovoj veličini mučili i Zorana Ferića pa nam je objasnio koji je to za njega dokaz da je Kiš veliki pisac. Ferić je u tom predavanju u kojem se dotakao Kiša naglasio važnost detalja, upravo esencijalnost detalja, te sposobnost dobrog pisca u isticanju momenata koji su ključni da bi se objasnio nekakav događaj ili osoba. Upravo je na lišću divljeg kestena s početka ovog teksta pokazao Kiševu sposobnost da primijeti detalj i pokazao to kao primjer dobrog pisanja. Taj naizgled nevažni opis iz širokog Kiševa opusa, daje vjerodostojnost svemu što je napisao, jer kada se u zimu prošećete ispod krošnje divljeg kestena na plitkom snijegu se može primijetiti lišće kestena kako viri iz snijega sa zabodenom peteljkom prema dolje. Kiš je to dakle vjerno prenio čitatelju. Lišće divljeg kestena doista tako pada na zemlju sa nosom prema dolje, pa se gotovo može zamisliti Danila kako sjedi negdje u parku, zaogrnut kaputom da se zaštiti od hladnoće i vjetra, i gleda kako opada lišće kestena. Možda se onda na osnovi toga može zaključit da i o drugim stvari o kojima piše ne baljezga već da sve one imaju svoj smisao, da taj pisac vodi računa o detaljima.
Ali ne mora se to lišće uvijek nalaziti u stvarnosti, može se ono naći i u izmišljenom, u alegorijskom. Recimo Beckovo "lišće divljeg kestena" našao sam u opisu jednog imaginarnog pejzaža, zapravo u opisu nečeg što bi mogao biti raj. Evo citata iz priče "Kako je moja knjiga pokušala samoubojstvo":
"Nad Jezerom samoubojica često se zadržavala magla. Nalazilo se u neprivlačnom pejzažu, šiljastom i hladnom poput mrtvoga ježa; ako je sunca i bilo, nije se vidjelo; nebo je bilo bijelo, ravnomjerno osvijetljeno, nemoguće je bilo odrediti doba dana ili godine. Jedino što je odskakalo od turobnog krajolika bili su lopočevi cvjetovi koji su se ljuljali na ledenoj vodi.
Onamo je katkad svraćao Sveti Augustin jer je oko Jezera samoubojica uvijek bilo pisaca na šetnji, a on je vrlo volio književnost i razgovore o njoj. Dok se moj mozak usijavao pod naponom od 220 volti, dok su mi se misli topile kao što se dotad oko mene topila istina, on je promatrao kako se magla nježno komeša, vrtloži, razilazi i nestaje, a onda se zagledao u kristalno bistru vodu, sve do Zemlje, duboko u muljevitu dnu. Na njoj je vidio moj duh kako se odvaja od tijela i uzdiže u zrak, no tada je žaba bućnula u jezero i pomutila vodu."
Metak u srcu Svetog Augustina - Boris Beck

Ova slika Svetog Augustina koji se šeta kraj jezera i sa njegovog ruba gleda zemlju lišće je divljeg kestena koje mi pokazuje da je Beck dobar pisac. Dokaz je to da on kao pisac vidi i primjećuje detalje koji su nervne točke književnosti, bar tamo gdje ih ja to vidim. Da bi vam bilo jasnije prilažem početak priče "Paučina" japanskog pripovjedača, esejista i kritičara Ryunosuke Akutagawe (1892,1927) koji je okončao svoj život samoubojstvom. Uostalom toplo preporučam da si nabavite njegovu zbirku kratkih priča i pročitate.

"Jednog je dana Buddha u raju šetao rubom Jezera lopoča. Lopoči u cvali bisernom bjelinom, a iz zlaćanih se pestića i prašnika u njihovu sredinu širio se izniman miris. U raju je bilo jutro.
Buddha je upravo zastao na rubu jezera, kad najednom kroz otvor među lišćem što je prekrilo površinu vode spazi ovaj prizor: utonule duboko pod jezerom lopoča prostirale su se ponor-sjenke pakla. Kroz kristalno se bistru vodu moglo jasno vidjeti rijeku Stasa i Planinu Igala- kao da ih se motri iz nekog podvodnog staklenog čamca.
Na samome najdubljem dnu pakla ugledao je čovjeka imenom Kandata kako se zajedno s drugim grešnicima previja u mukama. Taj je čovjek bio težak razbojnik: palio je kuće, ubijao i počinio mnoga druga zlodjela. No tijekom svog života učinio je i jedno dobro djelo. Jednom je, putujući nekom gustom šumom, opazio sitnog pauka kako puže duž ruba ceste. Poželio ga je zgazit. Ali kako je podignuo nogu, nadođe mu pomisao:"Iako je to beznačajno stvorenje, i ono ima dušu. Bila bi sramota da mu bez ikakvoga razloga i povoda oduzmem život." I poštedio ga je.
Gledajući tako u pakao Buddha se sjetio kako se Kandata bio smilovao pauku. I za uzvrat za to dobro djelo, pomislio je, pružit će mu mogućnost da se izbavi iz pakla. Srećom je upravo tog trena spazio rajskog pauka kako plete srebrnu svilenu mrežu na listovima lopoča boje žada. Meko je prihvatio nit paučine i kroz otvore među biserno bijelim cvjetovima lopoča spustio je skroz dolje, do samoga najdubljeg dna pakla… "
Paučina- Runosuke Akutagawa


Taj japanski pisac ispisao je zaista predivna i stilski - najdorađenija djela koja sam imao priliku pročitati. Rečenice su mu filigranski čiste, a došle su do nas odličnim prijevodom Vladimira Devidea ( matematičar i haiku pjesnik). Akutagawa je postao poznat prvenstveno po Kurosavinoj ekranizaciji njegove priče "Rashomon", a počinio je samoubojstvo nakon što je prošao halucinantna stanja na rubu ludila i smrti. Navodno je o tome nešto i napisao ali nažalost nisam uspio naći ništa u našem prijevodu.
Sasvim je jasno da je Beck taj motiv preuzeo od Akutagawe, a da ga nije "ukrao" kako bi možda netko mogao pomisliti, razjasnit će se kasnije kada se u toj Beckovoj priči i sam Akutagawa prošeta kraj jezera. Akutagawinu priču "Paučina" sam prilično intenzivno doživio i apsolutno mi je jasno zašto je svoju scenu Beck smjestio upravo tamo. Raj nije nekakav park, po kojem se kao ispod krošanja kestenja može prošetati pa se poslije mogu zabilježiti dojmovi. Upravo ovdje leži snaga dobre književnosti koja može izmisliti vjerodostojan detalj koji nema sidro u stvarnosti. To je ono lišće koje je Beck vidio, i uspješno ga ugradio u svoje djelo.
Uostalom kada smo kod preuzimanja motiva, citirat ću jedan dijalog iz knjige "Braća Karamazovi" Fjodora Mihajelovića Dostojevskog, samo da vam pokažem kako taj motiv jezera nije počeo sa Akutagawom kao ni sa Beckom, i da je njegovo izvorište, barem koliko je to meni poznato, veliki ruski prozaik Dostojevski.

"Živjela jedna žena, zla i opaka, i umrla. Za sobom nije ostavila ni jedno dobro djelo. Dograbili je vragovi i bacili u ognjeno jezero. A njezin anđeo čuvar stoji i misli: " kada bih se mogao sjetiti nekog njezina dobra djela pa da kažem Bogu! I sjeti se on i veli Bogu: ona je, veli , jednom u vrtu isčupala glavicu luka i dala je nekoj prosjakinji. A Bog mu odgovori: uzmi sada ti, veli, tu istu glavicu luka i dobaci je njoj u jezero, neka se uhvati za nju i drži, pa ako je izvučeš iz jezera, nek ide u raj, a ako luk pukne, nek ostane tamo gdje jest. Otrči anđeo do žene, pruži joj luk i veli: na, hvataj, ženo, i drži se dobro. I počne je oprezno izvlačiti, i samo što je nije izvukao, ali su se drugi grešnici u jezeru, kad su vidjeli kako je on izvlači, uhvatili za nju ne bi li se i oni izvukli. A kako je žena bila zla i opaka, počela se ritati i derati: 'Mene vuče a ne vas, ovo je moj luk, a ne vaš!' Tek što je to ona izgovorila, luk pukne i prekine se. A žena opet padne u jezero i gori u njemu i dan-danas. A anđeo zaplače i ode"
Braća Karamazovi" - Fjodor Mihajelović Dostojevski

Ovaj djelić iz Karamazovih očito nije promakao detaljnom i pažljivom Akutagawi koji je, zna se to, bio veliki obožavatelj Dostojevskog. Iz njegovog kapitalnog djela preuzeo je i razradio jedan komad, sad svjesno ili nesvjesno, koji će kasnije iskoristiti Beck. Motiv je preživio i provukao se kroz stilove, pisce i vremena, uz nužne modifikacije i izmjene. Sam Dostojevski je taj motiv možda preuzeo iz nekakve maloruske pastorale ili priče iz života nekog od svetaca? (stvarno bih to volio znati). Ta moć prepoznavanja i sposobnosti da gleda i primjećuje, piščeva je najveća snaga. Upravo zbog toga mi je i sam Beck drag kao pisac, i sa pravom od njega očekujem zanimljive stvari. O preuzimanju motiva ili utjecajima pisaca na druge pisce moglo bi se dosta toga napisati, ali to nije tema ovog teksta. Uostalom, svi mi manje-više krademo jedni od drugih, a od stvarnosti koja nas okružuje najviše.

Napomena :
Priču "Kako je moja knjiga pokušala samoubojstvo" možete promaći na adresi http://www.zarez.hr/109/ljetnacitanka3.htm, a za potpuno razumijevanje teksta bilo bi poželjno pročitati knjigu Rashomon i druge priče, Ryunosuke Akutagawa . Pročitati "Braću Karamazove" (ukoliko to niste već učinili) bi bilo dobro napraviti ne zbog razumijevanja ovog tekstića, već kao pomoć da shvatite mnoge druge stvari koje ovdje nisu ni načete.



Tekst je prvotno objavljen u Bestseleru

Post je objavljen 07.03.2006. u 08:49 sati.