Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/upitnika100

Marketing

Addicted

Blog sam počela pisati iz očaja. Nisam znala kud bi s pitanjima pa sam ih tu istresala. Nisam pisala da bih ikome objašnjavala svoju situaciju. Međutim, čitajući druge blogove vidim kako me kopkaju neka pitanja o ljudima koje ni ne poznajem. Zašto je to tako? Ne znam. Inače nisam od tih koji žive na trač rubrikama, koji prisluškuju susjeda kad se svađaju i slično. Ja sam od onih koji će pojačati televiziju da do mene ne dopiru problemi koji me se ne tiču. Ali kad vidim da ljudi pišu iz srca, kad njihova tuga iskače iz mog kompjutera i kao da utrljava sol na ranu, počinju me pitanja moriti. Neka od njih i ostavim kao komentare, neka zadržim za sebe, jer ipak shvatim da je to možda preosobno i da to ne bih trebala pitati.

Odgovorit ću na neka pitanja iz komentara da ipak malo pojasnim situaciju onima koji me čitaju. Moja ljubav se preselila u drugu zemlju. Daleko. Prije odlaska postavio je sljedeću situaciju. On MORA otići. On NE ŽELI vezu na daljinu pogotovo ne na duže vrijeme. On me VOLI. Pale su svakave ponude uključujući brak, suživot skupa i ne znam ni ja što. Pod uvjetom da ja idem s njim. Jer očito po njegovom, njegov život vrijedi više od moga. A moj život je tu. Stavivši po strani i obitelj i prijatelje i zemlju koja kakva god je,moja je i ja je volim, opet ostaje moj fakultet. Nešto u što moji roditelji i ja sama ulažemo. Nešto što mene čini osobom. Nešto što mi je cilj u životu. Sve opcije nastavljanja fakulteta tamo je preispitao. Teško pa skoro i nemoguće. To ga nije spriječilo da ponudi eto što može, a to je da idem s njim i da ćemo se snaći. Nije to zbog novaca. Da sam otišla s njim imala bih najvjerojatnije puno više novaca samo da sjedim doma i čekam njega da dođe s posla nego da oboje u Hrvatskoj radimo po 12 sati dnevno. Ali ja nisam ta osoba koja će sjedati doma i čekati njega. Niti sam osoba koja olako napušta svoje ambicije. I on to zna. I to je vjerojatno i razlog zbog kojeg me zavolio.

Mogla bih ga kriviti zašto me stavio u takvu situaciju. Ali opet gledajući druge cure, čitajući neke druge blogove shvaćam da bi vjerojatno većina cura prihvatila lagodan život bez rada s osobom koju voliš. Zvuči presavršeno. Ali kao što napisah u postu “razum“ ja ne mogu misliti samo srcem. Možda je to pogreška. Danas, čini mi se 3 od 4 braka završe razvodom. Možda je to posljedica jer ljudi ulaze u brak iz krivih razloga. Možda je uistinu ljubav dovoljna. Možda se ljubav ne smanjuje. Možda ću sutra imati karijeru kakvu želim i biti osoba kakva želim biti a neću voljeti,ili neću biti voljena. Možda, možda, možda...

Odabrala sam to što jesam. Jesam li kukavica? Možda. Ali ne mogu odbaciti sebe da bih postala nešto što netko drugi od mene želi. Ne mogu ga ni kriviti. U životu je napravio sve što je dosad mogao, uspio i sad želi ono što svatko normalan želi. Obitelj. Očito da je sa mnom ne želi dovoljno jako da bi se žrtvovao. Mogu gledati i s druge strane i reći da je očito da je ja ne želim s njim dovoljno jako da bih se žrtvovala. Tako je kako je. Vrijeme će pokazati jesam li pogriješila. Iako nikad neću znati što bi bilo da je bilo..

Njegovim rečenicama iz prošlog posta stvara mi nadu da ćemo se nekako dočekati. Stvara mi pritisak da ostavim sve i odem za njim.
Hoću li? Neću.
Koliko ću patiti za njim? Samo Bog zna.

Ja znam da ovako dalje ne ide. Smanjujući dozu heroina ovisnik nikad neće prestati biti ovisnik. Prvi korak sam napravila. Priznala sam da sam “ovisna“ o njemu. A sada je vrijeme za liječenje.


Post je objavljen 20.02.2006. u 19:23 sati.