Iscrpljen, izboden, preslušan, izmjeren i neizmjerno gladan, Pero je sjedio sam u dugom, praznom hodniku što se presijavao bijelim mramorom. Grafike mladih autora, ukusno razmješteno cvijeće uredskog tipa (ono za koje nikad niste sigurni je li pravo ili umjetno) i ergonomske dizajnerske plastične stolice davale su prostoru maksimalnu količinu dojma poslovnosti i urednosti koju normalan čovjek može podnijeti bez da pobjegne vrišteći. S bijelim fasciklom na krilu, gušen dojmom da sjedi u nekakvom hramu u kojem ne bi smio ni glasno disati, Pero se sav uvukao u sebe. Prije dva sata išla mu je na živce gužva koja je ovdje vladala, ali sad je shvatio da je tada bilo bolje.
Polako je otvorio fascikl na kojem je pisalo "Sistematski pregled" i izvadio prvi papir pažljivo, kao da je u pitanju tisućama godina stari pergament koji će se sasuti u prah u slučaju najmanje grubosti. "Masnoća u krvi izrazito visoka. Tlak previsok. Pretio. Slaba fizička kondicija. Mišići atrofirani. Držanje loše." Dok je čitao surove osude, što su zvučale kao uvrede kojima su ga njegovi podređeni na poslu obasipali kad su bili sigurni da ih ne čuje, nesvjesno je rukom prolazio po šavu hlača. Šav samo što nije vrištao u očajničkoj borbi da prenategnute komade platna održi spojenima u odjevni predmet. Uzdahnuo je očajan. Danas mu je barem pet liječnika isto to reklo u oči. I još se onaj ludi psihijatar izderao na njega. Što psihijatra boli briga, pa nije mu valjda i mozak predebeo?! Ne mora to on trpjeti! Ne ne, nije on, Pero Trajanovski, ničija budala! On je bivši sportaš, sadašnji manager, on odlučuje o sudbinama ljudi i tokovima novca u Trgovačkom poduzeću Kokan! On ima snage sve promijeniti i odlučio je sve promijeniti. Jer nije njegova guzica njemu šef, već je on svoga tela gospodar!
* * *
Ali što učiniti? Davno su prošli dani kad je Pero vodio bilo kakav zdrav život. Više i ne zna drugo nego se prežderavati i nalokavati na tuđ račun, klikati po mišu i daljinskom. E da, i mobitelu. Najveća fizička aktivnost zadnjih godina mu je lagani okret glavom dok prati neku mladu guzicu kako prolazi kraj njega. Čini se bezizlazno. "Koji je čarobni recept? Gdje je spas?", reče Pero poluglasno, baš kad krajičkom oka spazi na kiosku fotografiju prekrasnog muškog tijela. Prsa kao dva bunceka bez zelja, a trbušni mišići kao betonske kocke koje lome poluosovine autima u centru Dugog sela. Bila je to naslovnica časopisa "Zdravlje u muških". Odmah ispod slike kočio se obećavajući naslov "Kako bez muke postati zdrav i neodoljiv". To je to! Svi Perini problemi u tom su trenu bili riješeni. Ili se bar tako njemu činilo.
***
Pod izgovorom da mora odraditi zaostatke posla Pero je one male zločince, koji su čistom koincidencijom njegova biološka djeca, otpravio baki i djedu. Eto im, neka i starčad malo kusa rezultate svog "Pusti ih, to su djeca, ne možeš im sve braniti...". Promijenit će mišljenje kad svoj gebis nađu u ustima psa, a psa kako visi sa stabla u dvorištu. Žena je jedva dočekala otperjati u shopping pa na kavu na Špicu, gdje se uvijek nadala da će je uhvatiti kamera televizijske emisije. E da, baš će nju. Ima i ispraznijih osoba s više silikonskih implantata... Pero je zavukao ruku duboko ispod kreveta i izvukao dobro sakriveni časopis. Baš kao u danima osnovne škole kad je ispod kreveta sakrivao crno-bijele talijanske foto-strip porniće. Jednog od najboljih takvih je, sjećao se kao da je bilo jučer, doma skrivao njegov najbolji prijatelj. A kako je ovaj bio izrazito smotan (predsjednik razreda, aktivni pionir i istaknuti član literarne sekcije... za porigati se) mama mu je našla inkriminirajuću literaturu. Kazna koju je nakon toga oprihodovao nije bila ništa naspram onog što ga je čekalo kad je prvi put nakon mjesec dana izašao pred prijatelje, što su ostali bez svog edukativnog štiva. Ono se prenosilo iz ruke u ruku već godinama i za svo to vrijeme nije zaradilo niti jedne slijepljene stranice, a da ne pričamo da nikad nije bilo ni blizu da bude zaplijenjeno na tako glup način. To je bilo teško oprostiti i prijatelju. Eeeee, to su bila vremena. I sad se osjećajući pomalo urotnički, prolistao je prvih nekoliko stranica. "Jeste li zadovoljni veličinom svog penisa?". Hm. Studiozan članak koji je objašnjavao kako veličina penisa kod muškarca (nego kod koga?) u opuštenom stanju varira, ali kako je uobičajeno da kad ga se uhvati u šaku, vršak malkoc viri van. Zamišljen je skinuo hlače i gaće i uhvatio se. Uhvatio ga. Pogledavši dolje ne samo da nije mogao vidjeti vršak, već od škembe koja je zaklanjala vidik uopće nije mogao vidjeti ni šaku. Dograbio je sa stola ženino rozo kozmetičko ogledalo i dok je pokušavao naštimati ispravan kut kako bi napokon dokučio stupanj svoje obdarenosti, uočio je susjedu u kući preko puta. S viklerima u kosi i stolnjakom u ruci (evidentno, kao prava malograđanka ponovo trese mrvice preko prozora) buljila je otvorenih usta u njegovom smjeru. Čim je skužila kako je spažena, odmah je nestala s prozora. Vjerojatno je potrčala ravno prema telefonu, pozvati na kavu svoju standardnu trač-ekipu.
* * *
"Zdravlje u muških" smatralo je kako je teretana najbolji muškarčev prijatelj. Naime, s obzirom da se pravi muškarci bave sportovima kao što su vožnja bicikla po planinskim liticama, ekstremno skijanje, base jump (to je kao bungee jump, samo bez gume) i Iron Man (to je kao triatlon, samo što traje tjednima i pola natjecatelja umre putem), ona služi tome da se tijela osnaže i duh pročisti. Sukladno tom dijelu s duhom, teretane pohađaju produhovljeni muškarci, istinski intelektualci, manageri koji svoje frustracije na poslu izbacuju iz sebe kroz napor tijela, postaju snažni kao kamen i oštri kao britva te drugi dan na sjednicama Uprava iz svojih dijamantskih očiju siju samouvjerenost. Potom, kad se vrate u svoju kancelariju od osamdeset kvadrata s đakuzijem i skupim umjetninama, diktiraju pisma tajnici (bivšoj Miss Universe). Ona sva ustreptala mašta kako ljubi kvarcani ten svog šefa. S obzirom da je Pero sebe sasvim lijepo mogao zamisliti usred te slike i kako mu ona nije bila nimalo odbojna, učlanio se u lokalnu kvartovsku teretanu. Optimistično je platio karticu za šezdeset dolazaka, navukao je na sebe stare tenisice i jednu od onih reklamnih majica koje su mu uvijek poklanjali poslovni partneri, a koje mu je žena zabranjivala nositi (jer nisu, kao iste takve - samo s nacrtanim polo igračem, kupljene u centru grada za petsto kuna). Potom je odlučno stupio u taj hram snage i ljepote.
Ono što ga se najjače dojmilo nisu bila napeta mišićava tijela u pokretu. Nije to bio niti zveket hrpa teškog čelika koje su se polako pomicale gore-dolje gurane snagom titana. Ne. Ono što je Peru pogodilo poput tsunamija, spustilo mu se od glave niz kičmu pa opet nazad, ono zbog čega je osjetio slabost u nogama i zateturao uhvativši se za dovratak bio je snažan kiseli zapah ustajalog ljudskog znoja. Prvi idući impuls koji mu je prošao kroz tijelo je bila želja da zaštiti oči, kako ne bi oslijepio od tog smrada. No, u mladosti je bio poučen iskustvom povratka u vojničku spavaonicu nakon noćnog požarstva. Tada je trebalo leći s četrdeset mladića zdrave i snažne probave, koji su u snu, s veselim slinavim osmjehom na usnama, prduckali grah što su ga taj dan objedovali. I koji se nisu redovito prali ni prije vojske, a kamo li u onih tjednih tri minute hladne vode, uz dreku razvodnika. Stoga je Pero znao da će mu kroz nekoliko minuta osjetilo njuha otupjeti, ako mu Bog ne udjeli tu milost da ga izgubi u potpunosti. Hrabro je zakoračio nekoliko koraka naprijed i razgledao oko sebe. Gužva je bila nevjerojatna. Po nekoliko ljudi čekalo je da dođu na red za vježbanje na jednoj spravi. To vrijeme kratili su ogledavajući se u ogledalima koja su bila po svim zidovima (i koja su evidentno deformirala sliku šireći je) te diskutirajući međusobno vlastite mišiće, tu i tamo opipavajući ih. Vidio je i jednog tipa koji je u nastupu oduševljenja poljubio vlastiti biceps. Očekivani manageri nisu bili tu (valjda danas nije bio njihov dan), ali je zato lako prepoznao lokalne štemere koji po danu rade u obližnjoj ljevaonici, a po noći se u narodnjačkim klubovima pijani tuku s pripadnicima nacionalnih manjina drugih vjeroispovjesti. Pero je zavrtio glavom i skoncentrirao se na komad papira koji je imao u ruci. Taj papir je trebao biti njegov osobni, specijalno po njemu odmjeren plan treninga. Pokupio ga je na ulazu, s hrpe jednakih takvih. Riječi koje je čitao svaka za sebe donekle su i imale smisla, ali pročitavši cijeli redak Pero nije mogao nego zavrtjeti glavom i krenuti ispočetka. Nakon nekog vremena slegnuo je ramenima i otišao do trenera, koji je sjedio za stolićem u kutu i čitao neki časopis s mišićavim golim ženama. Zatražio je objašnjenje, pomoć, ali mu je ćelavi nabildani macan odjeven u potkošulju uljudno objasnio kako on samo lupa štambilje na iskaznice, prodaje osvježavajuće napitke, vreće s proteinskim prahom, te ako treba "nekaj za piknuti se" o tome mogu porazgovarati iza u ostavi. Ali, on je tu da bude trener, a ne da pokazuje ljudima kako se vježba. Pero se smrknuto okrenuo i ljutit krenuo prema najbližoj spravi. Malo mu je laknulo jer je ovakvu već vidio na televiziji, u filmu gdje crnci vježbaju na plaži. Staviš neke utege na šipku, legneš ispod i guraš gore dolje. Trenutno je na spravi vježbao neki tip u širokim bilderskim hlačama i vrećastoj majici iščupanih rukava, konjske face, kovrdžave fudbalerke i dlakav posvuda (od steroida, bit će). Na šipki je bilo oko četvrt tone utega. Izgledalo je kao da je netko skinuo sve kotače s četiri vagona i naslagao ih na štangu. Dok je vježbao, monstrumovi mišići su se napinjali kao da će se rasprsnuti, a on je dahtao i urlikao. Šipka je bila ozbiljno savinuta i vidjelo se kako razmišlja o tome da popusti i ode tamo kamo čelične šipke odlaze nakon što umru. Kad je zadnje ponavljanje bilo gotovo, Zvijerko je odložio uteg i ostao ležati teško dišući. Pero je prišao i skrušeno upitao "Oprostite gospodine, imate još puno?". Tip je podigao glavu i tankim glasićem rekao "Striček Pero, to sam ja, Lela. Mala seka Vašeg prijatelja Ozrena. Malo sam porasla otkad smo se zadnji put vidjeli, zar ne?".
* * *
U centru grada, nedaleko od Jelačićplaca, ova druga teretana od samog početka bila je puno bolja. Recimo, nije bilo gužve. Vjerojatan razlog za to bila je činjenica da je mjesečna članarina koštala koliko prosječna obitelj plati svoj polovni obiteljski auto. "Za tebe samo najbolje!" rekla je supruga koja ga je dovela na ovo mjesto. Napokon je dočekala priliku da uvuče svog milog direkorčića na neko od njenih snobovskih mjestašaca, koja je on – seljačina - tako uporno izbjegavao. No, na kraju se pokazalo kako je mjesto skroz podnošljivo. Trener(ica) hoda oko tebe u preuskoj majici navučenoj preko savršenog tijela i mazi te savjetima, postavlja ti svakojaka pitanja i pazi da mu ne umreš na treningu takav debeo. Ili barem da to odgodiš do smjene onog idućeg tipa. Bit će da mu takve stvari oduzimaju od plaće. Peru su čak natjerali da potpiše izjavu kako neće umrijeti dok je u njihovom prostoru te da prihvaća kaznu ako to ipak učini. Usput, svaki trener ti prodaje masažu, kozmetičara, iznajmljuje ručnik, uvaljuje preparate za skidanje sala... Tu je evidentno pumpanje gazdinog računa bitnije nego pumpanje mišića. Nadalje, ventilacija je odlična. U svakom kutu nalazi se po jedna od onih spravica koje svako malo naprave "Pfffft!" i odmah sve zamiriše po alpskim pašnjacima. Sprave za vježbu su fenomenalne. Obučene u smaragdno zelenu umjetnu kožu i svaka ima svoje računalo s monitorom (za koje ti treba trodnevni informatički tečaj). Sprava radio vezom komunicira s čitačem otkucaja srca što ga nosiš ispod majice. Sve je umreženo s centralnim računalom koje te prati. Računalo ti kaže "Dobar dan", kaže ti "Sada idi na mjesto broj 15 i hvala što si jahao po meni", čak i nazove hitnu ako ustanovi da srčani udar samo što nije stigao. I ekipa koja ovamo dolazi je drugačija. Poznati političari se okolo našetavaju u iznajmljenim mekim natikačama, mjerkajući iz prikrajka sise osobne trenerice. Tu je i lokalno razvikani radio/TV voditelj, za kojim pate sve bakice od Rakovog Potoka do Markovca Križevačkog, a kojeg Pero zna preko Ozrena – budući da je ovaj angažiran na TV prodaji za Kokana. Nadalje, u uglu, sa sunčanim naočalama na nosu, svoju subotnju rundu vježba lokalni ginekolog. On je u omanjem dvorcu sagradio privatnu ordinaciju, godinama marljivo skupljajući plave koverte što su mu ih seljaci i gospoda davali - ne bi li naš vrijedni liječnik potajice, u vrijeme noćnog dežurstva u Domu zdravlja, zagledao u vaginu baš njihove žene. Sve u svemu, ovamo je uglavnom zalazila ekipa koja se pola sata motala okolo, sve dok ne bi bili sigurni da su svi ostali snobovi vidjeli njihove preskupe tenisice i ostatak opreme. A onda bi odlazili na neki tretman, ne uznojivši se. Tako, dok je Pero marljivo migoljio guzičetinom skakučući po ultraskupom steperu, desno iza njega je manekenski izgledajuća djevojka lagano vrtjela kotače sobnog bicikla. Na očima maskara, na licu puder, a očito napumpane seksi usne izazovno su se presijavale. Na uhu je držala minijaturni mobitel i veselo čavrljala s prijateljicom. A Pero se preznojavao. Ne samo zato što ga je prokleti kompjuter tjerao dalje, ne dajući mu da posustane, već i zato što je doručkovao kajganu s lukom i šampinjonima. Sada su ga te prekrasne delicije počele frkati po crijevima, proizvoditi velike količine zapaljivog, biorazgradivog stakleničkog plina, koji je putovao, gnječio i podrhtavao u želji da uz provalu dostojnu Yellowstone-a izjednači vanjski i unutarnji tlak. Kombinacija crijevnih problema i vrćokanja masnom guzicom u sportskom naporu pokazala se ubitačnom. A Peru je bilo sram. Da se sad isprdi kao životinja ona jadna djevojka bi vjerojatno umrla, a i njegov jedva prikupljen muški ego bio bi pokopan zauvijek. Da ne pričamo kako bi to vrlo brzo došlo do njegove žene, koja bi dobila definitivni dokaz da je njen muž stoka za koju nije nego topiti mast u čvarke i nažderavati se. U očajničkom traženju izlaza Pero se dosjeti. Pričekao je nekoliko trenutaka i baš kada se začuo onaj "Pffffft!", Pero mu doda i svoj "Prrrrrr!". Zvučna i mirisna komponenta lijepo su se prožele, stvarajući nimalo sumnjivu sinergiju. Peri je laknulo. Ovo je stvarno dobra teretana.
* * *
Tipična poslovna večera. Malo prikriven stol u ultra skupom restoranu. Konobari se trude ne biti nametljivi dok za probu donose buteljice jednu za drugom. Oko stola trbušasti direktori. Izmislili su priliku, ugovaraju kao neki posao te dobavljač plaća klopu kupcima – Pero nije siguran tko je ovaj put u kojoj ulozi, ali se svi zajedno obžderavaju na račun firme. Stol – kao iz Biblijskih prizora Raja. Ribe s roštilja plivaju u maslinovom ulju, plemenito pljesnivi sirevi druže se sa svojim dobrim prijateljima iz porodice koštunjičavog voća. Razni račići savijaju svoje repiće, šnite pršuta suhe i crvene mame nepca. Blitva, meka kao kuhana duša, obećaje kako će se rastopiti u ustima samo ako je uzmeš. Pero sav jadan gleda u svoju čašu mineralne i sluša želudac kako mu zavija. Već je pojeo što je smio za danas (žena mu je spakirala bezukusni tofu odrezak za gablec) i sad proživljava unutarnju borbu titanskih razmjera. Gledajući kako kolege žvaču, mljackaju i nadvikuju se punih usta, u njemu se nešto prelomi. Udahne punim plućima i učini mu se kao da je baš time i baš tada rastrgao sa sebe teške okove. Osjeti se nevjerojatno lak i beskrajno sretan. Cijeli je svijet odjenom je postao njegov, vidio je to vrlo jasno. Uze veliku žlicu i poče si trpati u tanjur, brzo i puno, kao da nikada prije u životu nije jeo. I zadnje što je pomislio prije nego se obeznanio u toj nemjerljivoj sreći bilo je: "Ma što ti doktori znaju? Uostalom, ja sam svoga tela gospodar!"
Post je objavljen 20.02.2006. u 07:50 sati.