Marketing
za početak biografija
The Doors su jedna od najutjecajnih rock grupa druge polovine šezdesetih ( za mene odkad postoji rock ), a njihov pjevač, vodeći autor i karizmatski frontman JIM MORRISON, jedna od mitskih ikona rocka. Grupu su osnovali MORRISON i Manzarek, studenti filma u Los Angelesu, nakon kratkog iskustva sa garažnom rock grupom Rick & The Ravens. Nakon godinu skladanja i vježbanja, 1966. postaju kućna grupa utjecajnog losenđelskog Whiskey-A-Go-Go kluba, stječu kultnu publiku, a nakon audicije i na preporuku Arthura Leeja iz grupe Love, potpisuju ugovor s diskografskom kućom Elektra. Privijenac ''The Doors'' snimljen je – kao i svi albumi Doorsa – uz pomoć gostujućeg basista, a tijekom sedmodnevnog boravka u studiju ''uživo'' ne bi li uhvatili energiju kojom su Doorsi zračili na koncertima. Album je imao golem komercijalni uspjeh, skladba ''Light My Fire'' ( koja se nije osobito sviđala MORRISONU jer ju je napisao Krieger, i koju MORRISON nije baš pretjerano htio izvoditi kao npr. ''Break On Trough'' ) dosegla je prvo mjesto na rang listama , a epska ''The End'' – u kojoj su objedinjene MORRISONOVE poetske vizije naslonjene na mit o Edipu s iznimnom gitarom Kriegera te prepoznatljivim zvukom orgulja Manzareka – unatoč kompleksnoj formi i jedanaestminutnom trajanju , postala je standard progresivnih radijskih programa. Na albumu se našla i ''Alabama Song'', kao fuzija Weill-Brecth kabaretske tradicije i rockerske forme te ''Back Door Man'' s posvajanjima blues utjecaja. ''Strange Days'', objavljen godinu dana kasnije, bio je temelj na sličnim glazbenim osnovama. Potvrdio je ujedno da se Doors od konkurenata s hipijevske acid-rock scene, osim po iznimnoj glazbi, razlikuje i po MORRISONOVIM tekstoviuma i često mračnim poetskim vizijama u kojima se, umjesto o miru i ljubavi, govorilo o seksu, strasti i smrti. Sljedeći ''Waiting For The Sun'' objavljen je 1968. i – premda podcijenjen i od publike i od kritike – dao je hit singl ''Hello I Love You'' i nekoliko iznimnih brojeva. Ipak album je također navijestio krizu uvjetovanu i MORRISONIVIM ( ima se pravo ljutiti ) nezadovoljstvom s dvojnom percepcijom grupe koja je za jedne bila predvodnik slobodoumnih rock eksperimenata s MORRISONOM – šamanom, a za druge, pak, hit grupa s rang lista. Nezadovoljstvo je zacijelo potaknulo sve destruktivnije i skandaloznije MORRISONOVO ponašanje na sceni. Album ''Soft Parade'' iz 1969. donio je ne baš uspjele eksperimente s puhačima i slabiji materijal koje je, pak, pospješio prosudbe dijela medija o prelasku Doorsa u mekše pop( mo'š mislit ) vode. Turneja na kjoj je snimljen i dvostruki ''Absolutely Live'' prošla je u znaku prekinutog koncerta i skandala u Miamiju gdje je MORRISON uhićen zbog svlačenja na sceni. Povlačenje u studio s producentom Paulom Rothchildom rezltiralo je snimanjem iznimnog '' MORRISON Hotel'' iz 1970. i povratkom u formu i izvorna nadahnuća: sirovi blues u rockerskim brzim brojevima te prozračnu mističnu atmosferu u baladama. Jednako uvjerljiv bio je i posljednji album snilmljen s MORRISONOM: ''L.A.Woman'' iz 1971. Nakon promotivne turneje albuma, MORRISON napušta grupu, odlazi u Pariz kanaće se baviti isključivo poezijom, a 3.lipnja.1971. pronađen je mrtav u kadi ( a, kud baš on, L ) razlog smrti do danas je ostao nepoznat. Preostala trojka iste godine objavljuje blijede ''Other Voices'' i ''Full Circle'', a obeshrabreni neuspjehom 1973. raspuštaju grupu. Trojka se, međutim, ponovno okupila 1978. snimivši instrumentalnu pratnju za sačuvane MORRISONOVE poetske recitale koji su objavljeni na albumu ''An American Prayer''
Post je objavljen 19.02.2006. u 00:49 sati.