Danas nisam nikoga prepoznao.
Nova lica, staro mjesto.
Sjeo sam kao i po običaju, za svoje staro mjesto.
Promatrao sam ljude oko sebe, staru okolinu sa novim "facama".
Danas sam tražio samo mir. U sebi, za sebe.
Ni više ni manje.
Jesam li bio možda malčice presebičan?
Očito, jesam.
Otišao nakon nekoliko minuta; previše se noviteta stvara u posljednje vrijeme.
...
Otvorio sam staru kutiju. Zastarjela vremena koja sam negdje pospremio izašla su na čistinu, u novijem obliku. Osjećao sam se čudno. Prošla me neka jeza.
Audio zapis stare ploče počeo je gubiti na kvaliteti. Vrijeme uzima žrtve.
Sjedio sam i piljio u polumračnoj prostoriji u crtež na prašnjavoj kutiji.
Izazivao sam To čudo. Mora se ponovno dogoditi, pojaviti.
I tako je bilo. Ponovno me prošla jeza. Zahladilo je odjednom. Strah me je počeo hvatati, ali ne strah od Toga, već strah od onoga što će biti ako se To nastavi.
Osjećao sam neku drugu dimenziju. Tijelo mi se udaljavalo, osjećao sam strašnu težinu nečega u glavi. Vidjeo sam nešto mutno, točka u koju sam gledao nudila je nešto. Zapravo To je nudilo nešto. Sve je oko te točke postajalo mutno, zanemarivo. Nekakva nova dimenzija je izlazila iz te točke...
Tada sam kao i prije prestao. Strah me je bilo onoga što bi moglo slijediti. To nešto je neopisivo. Osjećaj, pogled i sve što nudi sa sobom.
Možda jednom skupim hrabrosti, kao što sam sada skupio i napisao to, da izdržim i korak dalje...
...
Izvadio sam stvari iz kutije, još uvijek sam osjećao hladan znoj na čelu, pospremio kutiju.
Ploča je ostala u gramafonu.
Ostale stvari, uzeo sam sa sobom.
Post je objavljen 17.02.2006. u 21:49 sati.