Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sef

Marketing

pogled na sve



Čitajući novine posljednjih godina, a desetak godina ranije slažući mozaik iz krhotina priča koje su dopirale, često sam se čudio: kakva se to nova sorta ljudi pojavila, kako im uopće pada na pamet to u što se upuštaju, kako to da im sve polazi za rukom? Tipični obrazac priče koja se nebrojeno puta ponovila izgledao je otprilike ovako: pojavi se neki tip niotkuda, s nikakvom imovinom, nikakvim obrazovanjem, nikakvim prethodnim uspjesima ili potvrdama, goljo, nitko i ništa i ništkoristi, eventualno sumnjive ili sitnokriminalne prošlosti, i odjednom taj preko noći bahato i bezobzirno uzurpira stanove, kuće, zemlju, poduzeća, radna mjesta, značajne društvene pozicije, javno mnijenje, gazeći surovo sve koji mu se nađu na putu, kršeći pritom sve moguće zakone, elementarne kriterije pravde i zdravog razuma. I sve mu uspijeva! Svi oni koji bi ga trebali u tome spriječiti, vlast na svim nivoima, službe uprave, novine, sudovi, policija, tajne službe, još mu idu na ruku! Banke, fondovi, velika poduzeća, ministarstva i svi nadležni organi kao da se natječu kako će mu pomoći. Prodire kao užarena oštrica noža kroz maslac…

Još sam nekako i mogao razumjeti što je posrijedi kada bi se otkrilo da netko ima moćno rođačko ili zavičajno-susjedsko zaleđe, razumio sam i kada je sve upućivalo da su posrijedi dogovori po principu "ruka ruku mije" ili da se novoiznikli šljam od ranije poznaje ili na prvi pogled prepoznao, ali mi nikako nije išlo u glavu kada nije bilo išta od toga. Kako to da su toliko brojni pojedinci i službeni državni, upravni i sudski organi, kada su se trebali opredijeliti između nekoga tko je očito grabio i razarao gazeći sva elementarna prava i općeljudske obzire i onih koji su očito bili nedužne ili slučajne žrtve nepogrešivo stajao na stranu predatora?

Rješenje je upravo u onome očiglednom. Društveni prevrat kakav se kod nas zbio mogao se s najvećim pouzdanjem osloniti na one koji "nemaju ništa, pa mogu dobiti sve". Bila je to životna prilika za sav šljam, za sve iz bilo kojih razloga neuspješne pojedince, za sve one s onu stranu zakona da postanu zakon. Dotadašnji životni promašaji, neiskorištene prilike ili kazne za nedozvoljene rabote samo su ih dovoljno frustrirali da sve žele nadoknaditi preko noći. I kada bi se itko od njih susreo makar samo s imenom na papiru o kojemu sam ama baš ništa nije znao, osim što je iz prirode same stvari vidio da mu je jedino nastojanje što više prigrabiti, odmah je znao - taj je naš! S druge strane, kad je vidio da taj otima nekome koji je već nešto stekao ili izguruje nekoga tko zna svoj posao i marljivo radi, bilo mu je jasno - žrtva to ne može podržavati, dakle, onaj koji strada je protiv nas. Kako je takvo bahaćenje bilo moguće jedino u društvu u kojemu je šljam zaposjeo sve ključne pozicije, bez oklijevanja su izdavali protuzakonita rješenja, udarali pečate ili odobravali kredite zadovoljni što još jednim štetočinom utvrđuju svoj front. Na drugom nivou su izglasavali zakone i vodili politiku koja je pogodovala upravo takvima, u prvom redu njima samima.

Nije tu više bila riječ o profinjenom sagledavanju i prepoznavanju, već o elementarnom nagonu individualno sitnih grabežljivaca da se kreću i napadaju u čoporima. Sva sreća da to zlo vrijeme ipak nije previše potrajalo, da su grabežljivci bili dovoljno nesposobni da zatru sve, te je ipak preostalo dovoljno onih koji mogu ponovo početi graditi normalni svijet.



Post je objavljen 15.02.2006. u 02:09 sati.