Kladio sam se sa sestrom da cu izdrzati mjesecevu djetu. I jos je izdrzavam. Do 4 ujutro. No ne zato da izgubim kile, osjecam se bolje ili da ocistim organizam, ne, cisto da vidim jesam li karakter, i da joj se mogu smijati u lice. Slatki osjecaj pobjede. Uhu. Ujutro nisam ni kavu smio popiti zbog toga sranja. Glava mi puca sada. I umirem od gladi. Al ne odustajem. To je sve u glavi. A moram priznat i da sam izgubio dvije kile. U jednom danu. Weard. No brijem da to ipak nema nikakve veze sa mjesecom jer da bilo koji dan 24 sata covijek nista ne pojede, svejedno bi izgubio kile. Tako da vjerujem da u tome nema nista misticno. Iako je sam pun mjesec po meni jako scarry. I ne zato sta se bojim vjestica (pod ovime ne mislim na napudrane sesnaestogodisnjakinje koje slusaju him, izlaze na twilight i misle da im je sunce smrtni neprijatelj nego prave vjestice na metlama koje lete na mjesecini) nego zbog necega nedohvativog, meni nepojmljivog. Po meni najljepsa pojava na nebu (poslije polarnoga svijetla kojega nisam imao prilike vidjeti, i kise meteora i meteora u pojedinacnim izdanjima) me u jednakoj mjeri i fascinira i zastrasuje.
A i danas ce price o vukodlacima opet zazivjeti jer ce svaka dlakava ili manje dlakava spodoba nocas zavijati za nesretnom ljubavi. Jer su ostali kratki za valentinovo. Jer ce sutra morati gledati kako drugi "sretniji" dobivaju poklone, kupuju ruze, zvale se, jedu se. E pa bu hu. Dobar im tek.
Pa ipak danas toliko dana toliko toga oznacava tako da bi i te kvazi veze trebale imati svoj dan. Da popune proracun ako nista drugo. Jer ljudima koji se vole valentinovo potrebno nije.
Idem ja malo zavijati:)
Post je objavljen 14.02.2006. u 00:53 sati.