''Sine moj, stiže dan da u vojsku pođeš.
Čudni se ovde sveci slave.''
Ustadoh jutros neispavan – najradije bi ostao pod pokrivačem još sljedećih nekoliko sati, ali trebalo je otići u grad, prijaviti ispit, platiti račune, popiti kafu. Danas je službeno posljednji dan mog vojnog roka. Što se radi na zadnji dan armije? Pije? Jede? Razbijaju čaše? Moguće. Zapravo je sve više formalno – tako su završili svi dosadašnji vojni rokovi u našem uredu. Otišao sam u slastičarnicu u nabavku kolača, pa samo birao – jedan ovaj, dva ona, još jedan ovaj i tako u nedogled. Nek se jede i slavi, jednom se izlazi iz uniforme. Vina neće biti – kolače možeš jesti sa svakim, ali vino pijem samo s ljudima koji mi nešto znače u životu. Iskreno – sretan sam da neke od tih ljudi više neću morati gledati. Životne situacije nas spajaju s različitim osobnostima, to je u principu zanimljivo iskustvo, ali više volim birati okruženje nego da mi je ono nametnuto, pa si prisiljen hoćeš-nećeš svašta progutati. Slobodan čovjek ima izbora – ako nisi zadovoljan na poslu, tražiš drugi. U vojsci si kao i u zatvoru – pritvoren u zadanom okruženju, preostaje ti mogućnost da proširiš prag tolerancije ili da propadneš od muke. Ja sam bio maksimalno tolerantan, nisam se nikome zamjerao, puno puta sam progutao govno, ponekad mi je i prekipjelo pa sam se pozvao na svoja prava, ali vjerujem da sam izvana ostavio prilično odmjeren dojam. Naravno, iznutra uvijek dijelimo ljude na one koji su nam bliži, na one koji su dalji i na one s kojima u svakodnevnom životu ne bi ni kavu pili, a kamo li dijelili osam mjeseci života.
Kakav je bio odnos druge strane? Recimo da je jedan dio ureda shvatio cijelu ovu priču kao priliku za nesmiljeno iskorištavanje i tu popuštanja nije bilo. Ne žalim se na rad. Smeta mi besraman odnos, kad te netko cijedi i ne pokušava sakriti svoje eksploatatorske namjere. To se nije zaustavljalo na tome da se radi osam sati dnevno, nego sam često radio i prekovremeno, subotom, pa čak i odlazio na službena putovanja. Sve mi to ne bi teško padalo da je ostavilo bar malo traga zahvalnosti. Umjesto toga sam doživio odbijanje dopusta za dobro zalaganje. Ipak, najviše od svega, na kraju cijele ove priče nedostajala mi je samo jedna riječ, možda sam prezahtjevan ako za svoj trud očekujem bar jedno – ''hvala''.
Drugi dio ureda se ponašao vrlo korektno, bez gnjavaže i s razumijevanjem situacije u kojoj se nalazim kao ročnik, student, mogu reći da sam s takvim ljudima dobro komunicirao i da sam s nekima od njih ostao u kontaktu i izvan ureda. Od nekih sam puno naučio – ne samo što se tiče uredskog poslovanja, nego i moje struke, a takva će mi iskustva sigurno koristiti u mojem budućem radu. Ako ništa, slobodno se mogu zaposliti u fotokopiraoni jer sam to govno od aparata jako dobro savladao. Od glupih i rutiniziranih poslova vjerojatno mi je IQ pao za 20%, ali to nije ništa novo, budući da je i inače u opadanju uzrokovanim štrebanjem besmislenih pravnih definicija i podjela. Da ne radim kreativne stvari poput pisanja bloga ili prženja folk-kompilacija, vjerojatno bih već bio na razini Benđija iz onog Faulknerovog romana.
Nije im se javio još ni jedan student za služenje civilke. Obavijesti vise na oglasnoj ploči već danima. Nitko! Mislim si: jebate, dobar glas se daleko čuje, ali loš se širi brzinom većom od svjetlosne. Kaže jedna kolegica u uredu: ''Vjerojatno se pročulo da ovdje treba raditi.'' Majke ti, nije rad nikoga ubio, ali koji jebeni mazohist bi trebao biti da pristaneš na besplatnu kopulaciju u mozak. Ali da ne ispadne sve loše, moram priznati da sam uspio izvući dosta pozitivnih stvari iz svega ovoga. Štrebao sam cijelo vrijeme, dao par ispita – ovo mi je bilo jako intenzivno razdoblje života, ali trud dolazi na naplatu. Eto, nadam se da ću dati zadnji ispit sljedeći tjedan i da me za koji tjedan čeka i diploma. U to ime ću sigurno nešto popiti.
Dragi civilci i budući vojni obveznici, nadam se da će vam ti silni mjeseci proletjeti kao što su i meni i da ćete se riješiti tereta koji nam je društvo nepravedno nametnulo. Raspitajte se o ustanovi u kojoj ćete služiti, pronađite nešto gdje ćete zadovoljiti svoje potrebe za neradom kao i potrebe društva za korisnim radom. Lijepo je kada možeš biti od pomoći zajednici – još je ljepše kad pomogneš nekome kome je pomoć potrebna, a takvih je ljudi danas mnogo.
Post je objavljen 13.02.2006. u 20:40 sati.