Predstava je gotova, zastor spušten. Za dlaku dobar komad. Za dlaku. Samo da nije sretnog završetka. Glavna glumica ostala je ležati na daskama koje život znače, umorna je, odigrala je maestralno, dala je sve od sebe...osluškuje. Pljesak zamire, publika je obukla svoje kapute od devine dlake, svoje fine kožne rukavice i ruku pod ruku zagazila u zvjezdanu noc.
Ona i dalje leži. Nezahvalnici jedni, a dala vam je sve, sve što je imala, vi niškorisna gamadi. Samo da vam je sisa i utegnutih guzica, a to što vam ona dušu i srce i krv i znoj i suze...to ništa? Nije joj bilo jasno zašto je ne vole. Zašto idu kućama? Zašto svijet ne stane? Samo je željela da za trenutak sve stane, dok ona umire pod svjetlošću reflektora uz zaglušujući aplauz.
Otrla je oči, šutnula buket. Kolege su već dolje za šankom, jedan gemišt, pa svatko u svoju žabokrečinu. Banda. I oni jedva čekaju da je se riješe, ide im na živce, a kad su se šlepali uz nju po novinama bila im je dobra. Slijedeći put će ići do kraja, odlučila je. Dokazat će im da je obožavaju. Izmamit će ona od njih više od mlakog aplauza, izmamit će suzu, o da! Sve prave su ljubavi tužne, lijepo joj je pokojna mater govorila.
Iduća je njezina, sigurno, procijedila je, digla glavu i nasmješila se rekviziteru koji je skupljao stolce sa scene.
Dragi moji,
neću vam otkriti toplu vodu, ako vam kažem da vas pokreću samo dvije stvari u životu: ljubav i strah. Vrlo često zamijene maske na daskama, a ako se tako maskirani dovoljno dugo vrte oko nas, ako predstava traje toliko dugo da pomislimo da izvan nje nema života, uhvatimo onoga koji nam je bliži u tom trenutku i igramo dalje, dalje, dalje...dok se svjetla pozornice ne ugase. Nema veze, glavno da se pleše. Kad se spusti zastor mi i dalje ne vidimo ništa, ostajemo žmiriti, svjesni da ako progledamo, moramo sami pred zrcalo, skinuti šminku i pogledati se.
Volite li svoje zrcalo? Volite li se?
Ja vam želim od sveg srca da se ove godine zaljubite u sebe! Da uvijek imate nekoga tko vas voli.
Voli vas putnica
Želiš li ljubav čovjeka kome je ljubav sugovornik, a ne gospodar?
Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali se ne topi?
Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama; što bjesni na buri, ali se sa mjesta ne pomiče?
Želiš li me za prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?
Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom!
Evo moga tijela - prigrli ga u meko naručje!
Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!
Halil Džubran, Mirisni plodovi duše
Post je objavljen 13.02.2006. u 14:28 sati.