Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/skota

Marketing

Najbolji prijatelj



Mom najboljem prijatelju je dugo trebalo da neđe sebe. Bio je izgubljen. A onda je sebe počeo tražiti.
Prvo se tražio u crnoj magiji. Oblačio je crnu odjeću, čitao nekakve crne knjige, oko vrata je nosio debeli lančić i kao privjesak obrnuti križ. Nakupovao se noževa čudnih oblika. U đardinu je sagradio kokošinjac i napunio ga crnim kokama. Bio sam radoznao, pa sam ga jedno popodne upitao što će mu sve to, a pogotovo koke.

- Te su koke posebne. Jedva sam ih nabavio. - s velikim oduševljenjem mi je rekao.
- Ali, danas su jaja jefitina. Što če ti koke i to crne?
- Vlaho ti još ne shvaćaš. Ne trebaju mi koke zbog jaja već zbog žrtovanja svom Gospodaru tame.
- Ah. A taj tvoj gospodar, tko je on?
- On je poseban gospodar.
- Da nije možda Veličanstveni Grga?
- Ma ne on. Moj gospodar se zove Lucifer.
- Nikad čuo za njega.
- Nisi čuo za njega još? Zezaš ti mene.
- A sad sam se sjetio. To je onaj što predaje povjest u osnovnoj školi.
-Pazi Vlaho što govoriš! Imaj malo poštovanja prema mom gospodaru. Sad si ga uvrijedio i morat ću žrtovati jednu koku za tebe večeras, jer ti neće oprostiti drugačije.

Žrtovati koke bilo mu je malo. Preko interneta je konktatirao sa Luciferovim sljedbenicama. Nisam siguran, ali mislim da je taj tip desna ruka Sotone. I one su ga pozvale da orgija s njima i garantirale su nezaboravni provod. Imao je i nekih planova da pleše u đardinu vražje kolo sa susjedima. Ma, planirao je on mnogo toga, ali ništa od svega toga,jer je to ludilo za crnom magijom odjednom prestalo.

Baš sam ga htio nazvati kad je on uletio u kuću sav u zelenom. Neda se nije dala zbuniti. Ponudila mu je kavu, rakiju, sok, kolače... sve je odbio. Otišao je u dnevni boravak i sjeo u fotelju. Ništa nije govorio, samo je tužnim pogledom gledao u pod. Meni je izgledao onako sav u zelenom, kao tužni kaktus. Ipak mi je najbolji prijatelj, pa sam mu želio pomoći.
- Mesec ti tvoj, što je sad s tobom?
- Vlaho, zemlja propada!
- Daj nemoj tako ljudi smo, dogovoriti ćemo se nekako.
- Kako ne razumješ! Zemlja propada!
Iskočio je iz fotelje i počeo vikati.
- Ti i ja i Neda i Dalilah, da mi uništavamo zemlju! Svake godine izumre jedna vrsta životinje! Neke biljke ne možeš naći ni u botaničkom vrtu!
- Slažem se s tobom,ne možeš ih naći ni u ZOO vrtu.
- Da nastavim,godine 1567...

Bio je to naporan govor. Povjest je teška tema za prijateljski razgovor. Možda je njemu kratko trajao govor, ali meni nije. Ipak mi je on najbolji prijatelj, pa sam ga strpljivo slušao.

Zadnje riječi njegovog govora su bile da sa riječi prelazi na djela. Iz zadnjeg špaga je izvadio veliku crnu vreću za smeće. U nju je počeo ubacivati sve što onečišćuje ozonski omotač. Dakle, prašak za rublje i omekšivač, sirup za suđe, parfeme, aceton, lak za nokte, sprej za komarce... Obećao je da će on osobno sve to propisno uništiti. A Neda je obećala da će ona mene propisno... ako mu dozvolim da još jednom to učini.

Narednih dana sam ga posjećivao da ne bi svratio do mene i da nebi Neda prešla s riječi na djela. Nekako mi se puno uživio u tu ekologiju. Svoj kafić je napunio cvijećem. Od raznih mirisa nije se moglo disati i brzo bi te zabolila glava. Planirao je sve samoposluge provaliti i pokupiti sve što uništava ozonski omotač. Kod kuće u đardinu je posadio puno zelenih biljaka. Njihov miris drugačije djeluje,ne boli te glava i sve ti je smiješno. Kad bi šetali Cavtatom on bi pričao samo o ekologiji. Ma nije to ludo što je on pričao. Kad bi ljudi više pazili život bi bio ugodniji. Ali mesec mu njegov, opet je on s riječi na djela. Svaki opušak na koji smo naišli on bi ga pokupio i u crnu vreću. To je bilo previše za mene. Prekinuo sam svaki kontakt s ekologijom.
Nakon dva dana eto mog Kuma k meni. Malo se raspitivao za mog najboljeg prijatelja. A onda me nagovorio da svratimo do njega, jer možda mu je naša hrabra pomoć potrebna.

Zatekli smo ga u kuhinji kako kroz prozor gleda u đardin. Nije nas čuo da smo ušli. Kuhinja je bila ispunjena mirisom spaljene trave. Ja i Kum smo se pogledali,a on mi je ozbiljnim pogledom očenjao da ga zazovem. To sam i učinio. On se okrenuo, pogledao u nas i puknuo od smijeha. Čim se prestao smijati rekao je:
- Indijanci su pametni ljudi. Oni kad imaju problem popuše lulu mira. Oni kad se žele nasmijati popuše lulu mira. Oni kad se žele zabaviti s prijateljima popuše lulu mira. Zato ćemo i mi popušiti jednu, može?

Nije čekao da se složimo s njegovim prijedlogom nego je odmah bacio kutiju od cipela na stol. Kum je očito bio upoznat sa sadržajem u kutiji. On ni pet,ni šest,nego je izvadio velike RIZLE iz kutije i brzo smotao jednu škiju. Nikad do tada nisam vidio zelenu škiju, a nisam je ni pušio. Moram priznati da nije loše ni mirisala, barem nije smrdila. Oni su mi tom prilikom objasnili kako se treba pušiti. Prvo treba uvući što više dima u sebe, zatim zadržati taj dim što duže možeš i onda ispuhati. Takav stil pušenja te umori. Kad je kum smotao drugu zelenu škiju,zamolio sam:
-Umorio sam se. Možemo li ovu drugu normalno popušiti?- oni su pukli od smijeha.

Čim ih je smijeh napustio, Kum je počeo motati novu zelenu škiju. Što mu bi ne znam,ali toliko se unio u motanje da nije prestao dok nije potrošio svu RIZLU. Govorili smo mu mi da je dosta, jer tko će sve to popušiti. Ali njega neki zanos nije popuštao. Kad završio sa motanjem, moj najbolji prijatelj je otvorio vrata viseće vitrine i pokazao prstom na desetak kutija od cipela i upitao mog Kuma.

- Hočeš li i ove smotati? - pukli su od smijeha.
- Mesec vam vaš, što je toliko smiješno?- moje pitanje im je bilo toliko smiješno da su pali na pod i valjali se od smijeha.

Svidjela mi se ta faza u kojoj je bio moj najbolji prijatelj. Nije bio opterećen problemima, već opušten, veseo i često se smijao.

Ta faza u kojoj se nalazio privukla je udrugu EKO MALI ZELENI. To je ekološka udruga i brinu se da šume, rijeke budu čiste. Oni su se oduševili kad su saznali da ima đardin pun zelenila. Posadio je nekakvu Marihuvanu. Rekli su da je to rijetka biljka na jugu naše zemlje i da je treba redovito njegovati. Dakle treba je redovito okopavati, zaljevati i cijela udruga je dobrovoljno to radila. Ali prije nego bi otišli popušili bi pola kutije zelene škije.

Tko zna do kada bi ga ta faza držala da jedno popodne nije uletio Hodajući zakonik. Svu zelenu škiju je pokupio i podjelio svima kaznu. To je mog prijatelja toliko rastužilo da je odlučio postati tubaš. Ali to mu nije uspjelo jer se zaljubio u jednu djevojku iz Konavala. Za kratko vrijeme su se oženili. Brak ga je promjenio. Njegovu promjenu je prva osjetila žena Konavoka i to prve bračne noći. On je prije nje legao u krevet i licem se okrenuo prema njenoj strani. Kad je žena Konavoka došla, legla je i okrenula se prema njemu s osmjehom od uha do uha. On je tada zavukao ruku ispod kušina, izvukao sjekiru i stavio je između njih. Onda joj je rekao:

- Samo pokušaj nešto.


Post je objavljen 10.02.2006. u 15:02 sati.