Pregled posta

Remisija bezbrižnosti...

Ganjam papire. Danima. I taman kad sam mislila da je sve gotovo ispostavilo se da mi fali jos jedan jedini (da ne velim hebeni) papir do kojeg ne mogu. A treba mi. Nasusno. Nema veze. Rijesit cu to i bez njega. S kilom-dvije zivaca, grcem u zelucu i definitivno vise stresa no sto mi treba ili sto mogu podnjeti.
No, nevjerojatno je da ja zbog jednog papira moru promijeniti izgled i funkcije vlastitoga tijela. Kosa mi visi u rezancima, imam podocnjake do poda, boli me grlo a i da me ne boli glas mi je nekakav cudan. Tisi. Prijeteci. Umoran. Tko god me nazvao jucer zna o cemu pricam.
A ja nisam znala da zvucim tako lose, tuzno, umorno. Mislila sam da zvucim ljuto. Hm...

I tak, nakon ganjanja papira te alpinistickih poduhvata koji su vezani uz svaki (svakodnevni) odlazak u setnju sa buducom predsjednicom svemira (op. a. mojom kceri) zazvonio je mobitel. Nepoznati broj. Takve obicno ignoriram, no nadajuc' se da je to osoba koja mi moze rijesiti onaj gore spomenuti papir javila sam se glasom punim:
a) prijekora (jer se dva dana ne javlja ni na pozive ni na sms-ove)
b) umora
c) dosade i hinjene smirenosti, kao nisam ja u potrebi nego 'ajmo vec jednom rijesiti to sto me muci...

Kad li...'Žeeeeeeeeeeno (oooo, ovo e je tak specificno rastegnuto da to uopce ne mogu napisati). Kako si. Sto je biiiiiiiiiloooooo? Kakv ti je to glas?'
Rafaljna paljba moje drage K.

Draga K nije iz Zagreba. A ne, ona zivi u jednom malom gradu nesto istocnije. Zapravo, zivi u gradu u kojem je odrasla moja mama. Upravo zbog toga grada i cinjenice da smo tamo imali vikendicu, K je i postala Draga K. Prije 15 godina. 1990. kad smo upisale faks i tamo se upoznale. Jedna je od onih koji su se nakon uspjesnog studiranja vratili tamo od kuda su i dosli. To cijenim. Istina, zivot bi mi bio laksi da mi je blize, ali totalno mi je draga opcija sto je odlucila tamo, posao i znanje, podijeliti s ljudima kojima to treba. A mogla je ostati. A nije. Hrabra, a kasnije se pokazalo i vrhunski pametna odluka.

'Ja sam danas u Zagrebu, mozemo li se vidjeti navecer?'
Jebemmu koliko puta mi je to vec u zivotu napravila? I svaki put bih je zgromila. Pljusnula. Ugrizla i dobro joj izvukla uši.

Dodje cesto u Zagreb, ali javi se jednom godisnje. Svake druge godine se uspijemo i vidjeti. Zna da imam malu bebu, bila je prosle godine kad se Nuki rodila. Ima i ona djecu – mrvicu su stariji. Istina, ima ona i mamu i baku i muza s normalnijim radnim vremenom. A radijus kretanja u tom malom gradu joj je takav da sve i da hoce ne moze potrisiti vise od 2 minute vremena od tocke A do tocke B.
I neorganizirana je do bola.
Oduvijek i zauvijek i valjda je jedina osoba na ovom svijetu kod koje sam se na to navikla.
Nikad necu zaboraviti koji je kampanjac na faksu bila. Ucila je uvijek samo noc prije ispita. Znala je doci na faks nakljukana hektolitrima kave, sa nekim ocufanim papirima u rukama koji su nas (a i profesore) trebali uvjeriti da je pomno spremala ispit. I uspjevalo bi joj do trenutka kad bi mene ili Dragu S. Pitala: 'A na koji ispit danas idemo?'
Zemlj otvori se!

Najludje, davala ih je ko od sale. Doduse ne s odlicnim, ali polagala ih je brze no sto sam ja mogla prepisati raspored ispita sa oglasne ploce. Njezino geslo je bilo 'kvantiteta daje kvalitetu', ko kakav dobar sportski trener znala je, ocito vise, o ljudskoj psihi od nas koji smo se ozbiljno i studiozno posvetili proucavanju iste.
Tad mi je to dizalo tlak u nebesa, danas mi je zao sto nisam nesto naucila od nje.

I tak. Nisam pustila da me puno nagovara na kavu. Jedino sam molila da mi bude negdje blizu jer ne mogu navecer ostaviti Predsjednicu u rukama prehladjenog joj oca a bez mogucnosti da se stvorim doma u roku od 5 minuta.

'Nije problem, vidimo se u 19,30 na Borongaju.' – veselo je zacvrkutala (i premda znam da mrzi voziti preogromni auto koji joj je muz kupio kroz zagrebacke krcate ulice, a naravno da je smjestena u hotelu na skroz drugom kraju grada.

Spustila sam slusalicu, zaroralala ocima najvise sto sam mogla. Tri puta opsovala njezinu lezernost. Malo se durila na samu sebe sto sam pristala na kavu bez da sam uopce pitala Drazena da li moze ostati sam s Nuki (stvarno je bolestan k'o pes a radi svoju punu sihtu). Uf.

Sat vremena kasnije opet je zazvonio telefon. Ovaj puta fiksni. Broj prepoznatiljiv. S. – doma, tak pise kad me zove ONA.

Draga S. je treci listic tria fantastikus. Ili mozda prvi. Pa zapravo prvi. Prvo smo se nas dvije sprijateljile. Lazem. Prvo smo ratovale jer kad je krenuo faks ona je bila tipicna medicinska sestra sa godinu dana staza u struci, dopizdile joj nocne pa je odlucila postati defektolog.
Napirlitana do boli. U sakoicima s naramenicama. I rumenilom ko majmunskom guzicom preko pola face. Mom ublazenom imageu bivse darkerice koji sam nastavila njegovati i na faksu nikako nije prilicila zenska s majmunskom guzicom na glavi. Njezinom imageu sminkerice sa jednog zagrebackog brda nikako nije pasala poludarkoidna ludara, poprilicno slobodnih nazora. Nasa Draga K, cura iz provincije u kojoj je uskoro poceo rat, bila je samo zavrsni udaraca egu svake od nas.

Jer, navodno se ljudi druze sa sebi slicnima.
Meni je bilo apsolutno nemoguce gledati zenu koja je na prvoj godini faksa a okicena je zlatom i nosi naramenice i nekakve bapseke cipele s petom. Njoj je ko purgerici (my ass, al nema veze) bilo nemoguce druziti se s nekim iz jednog slavonskog sela. A Dragoj K je vjerojatno bilo puno ugodnije sa svojom skvadrom u studentskom domu u kojem, po meni, nitko nije govorio nista slicno hrvatskome jeziku, nego sa dvije sto šminkerski skockane, sto odgojno zapustene ludare.

Nemam pojma kako, ali stvarno smo se puno druzile. I ostale povezane zauvijek nekom ludom bezbriznoscu. Koji oksimoron. Draga K je dugo vremena imala i status izbjeglice. Kad smo mi studirale bijesnio je rat. Decki su nam bili po frontovima, a mi smo popisivale izbjeglice i volontirale na sve nacine kojih smo se mogle sjetiti.

U isti glas i cas smo zaroktale: 'Jel'te zvala Draga K?' Umrle od smijeha, kratko se snebivale nad doticnom jer nam je opet TO napravila. I obecale jedna drugoj da dolazimo spasiti onu drugu. Kao, Draga K grize i niti jedna od nas dvije ne moze sama s njom na kavu.
Sranje.
Cesto se potajice cujemo svaka sa svakom i dobro olajemo onu trcu. Uf, sto bih dala da znam kako me tracaju J


Stigla sam prava. K'o i uvijek. O da, obje moje prijateljice kasne. Uvijek i zauvijek. I mislim da sa svojom tocnoscu jednako zivciram ja njih, kao i one mene sa kasnjenjem. Mozda cak ja njih vise? Mislim, moje ponasanje je pristojnije i socijalno prihvatljivije. Ugodnije. Ma vraga, ugodnije je samo onima koji su jednako tocni, a takvi su rijetki. Ja, naime, uvijek dodjem i malo ranije. Dobro, opametila sam se s ove dvije nakon 15 godina i njima dolazim samo tocno. Dovoljno da im idem na zivce i da od silne zelje da jednom dodju na vrijeme – naravno zakasne...

Jucer mi to nije tesko palo.
Konobar me je pogledao s cudjenjem jer sam do mjesta u kojem smo se nasle doslovno dotrcala. Trenirka, tenisice, pernati prsluk i 100njak kila (dobro, hiperbola, ali dojam je takav), a mjesto je onak sminkersko i navecer ovdje sjede mladi skockani japiji... Jupi.

Oznojena, procijeldila sam 'Colu', a on je rekao imamo samo onu drugu (preslatku) i sazalno me pogledao. Ispalila sam k'o iz topa : 'dupli GP sa nacijedjenim limunom i vodu'. Isti tren je to postao najbolji konobar na svijetu, sa najsarmantnijim osmjehom i totalno uvrnutim smislom za humor. Donio je GP, ogromnu zdjelu grickalica i nicim izazvan stavio na stol redom: Gloriju (Bože), Cosmopolitan, Elle i Vouge ... Valjda je mislio da mi treba. Umiruci od smijeha pitala sam ga gdje su Arena i Story, a on je na stol dodao jos jednu zdjelu grickalica. Dobro da nije otisao u obliznji ducan po cokoladu.

Nakon samo 15 minuta stigle su i njih dvije. Draga K je pokupila Dragu S i za zivo cudo dovezla ih bez puno lutanja u ovu moju zabit. Cudno, ja bih u njezinom gradicu od tri ulice sigurno uspjela zalutati. Ali to sam ja. Tocna i prostorno dezorjentirana.

Gledala sam ih par trenutaka kako izlaze iz auta, ovlas popravljaju kaputice, sosice i frizurice i krepala od smijeha. Iste su, totalno iste. Nemoguce i bolno iste. A onda je vlastita kratka provjera odraza u staklu birtije jos jednom potvrdila, 'ajme i ja sam ista'. Nama uopce nije proslo skoro 16 godina.

Trebale bismo zaraditi na tom patentu.

Draga K ima dvoje djece, ali je jedina od nas tri rodila i sina. Zasto je to vazno? Pa nije, samo rusi teoriju da ljudi iz nase struke svi imaju curice. Interna sala, nista vise od toga.

Sin joj je mladje dijete. Pljunuti je otac (sto i nije lose, Draga K je, naime, upecala mlado meso za muza). Cura je starija. I sad je vec velika. Draga K pije kavu. U strasnim kolicinama. Stalno i uvijek. Mislim i na zahodu. Uopce ne mogu zamisliti Dragu K bez salice na stolu.
Djecu joj skoro uopce ne poznajem. Ne odlazim vise u njezine krajeve, a dugo me nije bilo ni u mojim krajevima. Vazno mi je jedino da su dobro, nasmijano i stalno veselo.

Draga S takodjer ima dvoje djece, dvije cure. Njezina prva curica je moje prvo dijete. Ne, nisam joj bila majka surogat, ali s njezinom starijom kceri mi veze trenutak kad sam prvi puta u zivotu vidjela bas malu malu bebu. Staru svega nekoliko sati. Drzala sam je na rukama koji dan kasnije. Imala je noge ko dvije purisove hrenovkice. I danas je zove purica zbog toga. Mladja kcer je najtoplije dijete na svijetu. Stvarno.

Draga S je jos na faksu obolila od neizljecive bolesti. Operirali su je vec nebrojeno puta. Zivi stalno na rubu. Radi izuzetno tezak posao u spedijalnim grupama u skoli. Draga S je pila caj.

Tak da sam ja malo visila sa svojim GP-om. Kao i uvijek. I zauvijek.
20ak minuta smo obaljvale redovne kukam-dostamije-nemoguvise razgovore. Iducih 20ak minuta smo dobro prokomentirale djecu. Sad mi je lakse, prije mi je to bio najdosadniji dio nasih susreta jer bas i nisam imala kaj za reci. No sad sam, napokon, kompetentna. Da ne velim najpametnija J

A onda smo jednog po jednog dobro pretresle nase bitange od muzeva/oceva nase djece. I dobro se nasmijale. Bas svaka je zavrsila sa tipom za kojeg bi se druge dvije kladile da nece trajati vise od rekerativnog seksa.

Ali bas svaka je sretna. Uvrnuto sretna.
Kad smo studirale znale smo da cemo u najboljem slucaju svojim primanjima biti srednji stalez. U nasoj profesiji – novaca nema.
Ona najpovrsnija, Draga K, doskocila je tome bogato se udavsi. Sad radi na tome da i nas obogati. Bar tak veli, a nas dvije joj vjerujemo. Zasto ne bismo?

Ostale smo do 22, S je morala doma provjeriti da li su cure napisale zadace do kraja. Ne, njezin muz to nije u stanju napraviti jer ga cure uvijek smuljaju. K je morala natrag u hotel barem odglumiti da se sprema za sutrasnji seminar. Poznavajuc' je, danas je briljirala na istome i dobila prolaznu ocjenu.
Lakse mi je u zivotu kad znam da je i ona dio HNOS-a, mozda nas ipak ne izbace iz skola skroz (ma, mene neci nitko izbaciti jer i ne radim u skoli, ali njih dvije su u gadnoj panici sto ce se dogadjati od sljedece skolske godine kad se opet netko pametan sjeti da nama defektolozi u skolama ne trebaju). Ne, nama treba nam milion Ljilja Vokić, to ce nas dovesti do pune srece... I pameti.

Ja sam morala doma samo zbog griznje savjesti prema ocu naseg djeteta ali nerado priznajem nije mi se islo, kao ni njima.
Na trenutak sam se sjetla da bolujem od rijetke, kronicne bolesti. Koja tek tu i tamo remisira.

Opet imam 18 godina.
Njih dvije uvijek tu negdje.
I bezbriznost.
Neutemeljenu ali tako ugodnu.

I cekam dan kad cu opet na telefon zacuti :'Žeeeeeeeeeenooooo'




Post je objavljen 10.02.2006. u 10:52 sati.