Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/upitnika100

Marketing

Iznenađenje

Došao je prije nego je trebao. Javio mi se kad je bio ispred zgrade. Minuta panike. On se penje prema mom stanu, evo već čujem njegove korake, a meni se po glavi motaju misli kako su mi propali planovi. Da, isplanirala sam nešto što je trebala biti savršena večer s njim. Ali to je bilo planirano za 24 sata kasnije od ovoga.

Evo ga, tu je. Otvaram vrata. Pozdravljam se kratko. Ovaj put me preduhitri. Nisam ni stigla razmišljati, a već me poljubio. Opet kao kip stojim. Želio me iznenaditi kaže. Super, hladno kažem ja. Okrećem se, krećem prema sudoperu gdje sam prala suđe prije nego je nazvao. Nešto govori, ali ga i ne slušam baš. Puštam hladnu vodu i ponovno spužvicom perem već oprane čaše, ne razmišljajući što radim, samo govorim kako si je on to zamislio, da nije gospodar mog vremena, da imam već planove i tako dalje. Imala sam planove za sinoć, ali nisam zbog njih se razljutila, već zbog mojih propalih planova za večer s njim.

Prilazi mi opet, zatvara vodu, pogleda me onako, onako kako volim, i kaže mi da nema problema, da možemo sad malo popričati ako imam vremena, pa da će on svojim putem, a da ja idem gdje sam planirala i da se sutra nađemo po dogovoru. Dok mi to govori stojim opijena njegovim parfemom, kao hipnotizirana njegovim pogledom, trnci me prolaze od njegovog dodira moje ruke.

Zagrlim ga onako jako, voda s mojih ruku kapi na njegovu odjeću, ali to nije bitno. Tu je, i grli me. Tako dugo to čekam. Sigurnost. Nevjerojatno je kako mi njegov zagrljaj jamči sigurnost. Neću sebi više dopustiti gluposti zbog kojih ću kasnije žaliti. Kažem oprosti. Tepa mi, kaže da razumije, da je odlučio doći prije jer mu se otvorila mogućnost i da je nije želio propustiti. Nastavlja da razumije što moram ići, ali da sigurno imam vremena za jedno piće s njim prije toga. Gledam ga i ne vjerujem što govori. Pa je li on skroz lud? Dobro, govori to zbog mog dočeka, ali zar stvarno misli da bih negdje željela biti više nego s njim?

Nasmiješim se kratko i ljubim ga. Dugo. Kažem mu da se raskomodi, da ne idemo nigdje. Želim odmah riješiti sve, isključiti telefone i provesti svaku moguću minutu samo s njim. Bez dodira ikoga drugog i ikakvih smetnji. Zovem frendicu. Tajim da je on tu. Ne želim nikakve prodike. Njega su i tako već mnogi prekrižili. Kažem da sam umorna i da ću ostati doma. Što brže završavam razgovor. Još samo da se javim roditeljima i to je to, onda sam njegova. Majka mi počne pričati nešto, i ispitivati me što mi je, dugo dugo mi traju te dvije minute. Napokon je sve gotovo.

On sjedi na kauču, lista neke novine sa stola. Malo razgovaramo, malo se mazimo. Opet sam svoja, onako opuštena kako sam samo s njim. Jesmo li se sexali? Prvo smo vodili ljubav, za to mi je sex preprazna riječ. Onda smo se sexali. A onda smo ogladnili. Skupa smo pravili hranu koju sam kupila za današnju večeru, doduše na malo drugačiji i brži način nego što sam planirala za danas. Nakon jela opet isto.

Onda smo legli u krevet, oboje umorni. On rekla bih, preumoran. Bilo je predivno leći opet pokraj njega, onaj predobar osjećaj kože na koži, toplina. Mogla sam ga osjetiti, mogla sam ga dirati, mogla sam ga mirisati. Opet sam postala on. Dva tijela. Jedno tijelo. Sve zamotano pokrivačem ljubavi.

Nastavili smo ležati tako, osluškivati udisaje jedno drugog. Pomalo, disanje mu se usporavalo. To su oni trenuci kad tone u san. Nisam se ni pomaknula svo to vrijeme da ga slučajno ne bih omela u snu. Kad se njegovo disanje još više usporilo, i postalo ujednačeno znala sam da je zaspao. On spava, a ja sam budna...
Bilo je predivno ležati pokraj njega, osluškivati njegovo disanje. Opet su me preplavili osjećaji. Koliko ja volim ovog čovjeka. Obuzeo me onaj osjećaj zbog kojeg mi se činilo da bi ga taj trenutak trebala probuditi da mu kažem koliko, koliko puno ga volim. Onaj osjećaj zbog kojeg sam se zapitala što da umrem tad, taj trenutak, bi li on ikada znao koliko ga volim. Osjećaj poniznosti. Osjećaj zahvalnosti. Nedostojnosti. Ispunjenosti. Čiste, prevladavajuće ljubavi.

Nježno sam svojim usnama dotakla njegove. Poljubila mu lice i nježno prošaputala te dvije male riječi, koje bih voljela da sam rekla prije nego što je zaspao. Je li me čuo? Sumnjam. Ali bila sam sigurna da je zaspao osjećajući to.. I to je bilo sasvim dovoljno da bih se osjećala mirnom.

Jutros je otišao obaviti neke posjete. Ali popodne, popodne ću se potruditi da čuje te dvije male riječi...



Post je objavljen 11.02.2006. u 12:34 sati.