Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ithinkofdemons4u

Marketing

BETH ORTON – „COMFORT OF STRANGERS“ (Astralwerks, 2006.)


Na početku karijere, suradnjom sa Williamom Orbitom, Andrewom Weatherallom i Chemical Brothersima te albumima „Trailer Park“ i „Central Reservation“ Beth Orton je zapanjujuće nenapadno i nepatvoreno kombinirala lagane trip-hop podloge sa jednostavnošću forme klasične folk pjesme. Danas, kad slavi desetogišnjicu karijere, od tih ljepljivih trip-hopičnih začina nema traga.

No, za razliku od pomalo zamornog „Daybreaker“ od prije četiri godine, „Comfort of Strangers“ je prepun izvrsnih pjesama prosječnog trajanja ispod tri minute, što je novost. Možda upravo taj minimalizam uz prekrasan, lomljiv i naglašeno emotivan glas pomažu albumu nositi prikrikrivenu kompleksnost i čini da ove pjesme jednostavno levitiraju.

Za „Comfort Of Strangers“, svoj četvrti album,tridesetpetogodišnja kantautorica iz Norwicha udružila se sa Jim O'Rourkom i nije mogla bolje izabrati.Ovaj multiinstrumentalist i produkcijski čudotvorac u studiju „Sear Sound“ u New Yorku pomogao je Beth da nakon monotonog i dosadnjikavog prethodnika ponovo zvuči svježe i zavodljivo. Sve pjesme je napisala sama uz malu pomoć nažalost malo spominjanog M.Warda u naslovnoj pjesmi u kojoj Beth uz zvuk piana i O'Rourkovih marimba glasom posrnulog anđela
pjeva: „One love is better than not enough, I'd rather have no love, than messing with the wrong stuff“.




Album otvara „Worms“, kratka pjesma oslonjena na udaraljke i klavijature, koja u jednakoj mjeri reflektira Fionu Apple, Syda Barreta i Davendru Banharta. Singl „Conceived“ najviše naginje na "taru Orton, dok su razigrane „Rectify“ i „Shopping Troley“ uz spomenutu „Worms“ tu da razbiju akustično orijentirani album. „Heart & Soul“ je baš to, srce i duša albuma u kojoj u snažnom refrenu uz pratnju gudača Ortonin glas čak izlazi iz tipične snenosti i tako moćno i dobro zvuči. Tu je negdje i „Shadow Of A Doubt“. Ostatak je pak u baladnim ili folk vodama nekad bliskim Sandy Denny, a nekad i Michelle Shocked ili Suzzane Vega, što ga ne čini manje impresivnim. Dapače, sofisticiran i slatkast izričaj kao pravi „couch music“ uz koji se može i maštati i plakati i opijati. Zajebite sve Budda Barove i Caffe del Marove ovog svijeta.

Uz albume Cat Power i Jenny Lewis jako dobar početak godine za zgodnjikave dame s gitarama.

Post je objavljen 09.02.2006. u 09:33 sati.