Marketing
ARCTIC MONKEYS „Whatever People Say I Am, That's What I'm Not“ (Domino, 2006)
Eh, da je sreće bilo Paul Weller bi danas imao bankovni račun obujma sličnog onome Sira Paula. Kad bi se bar utjecaj mogao naplatiti. Nažalost, nije tako. Baš šteta, jer „From The Floorboards Up“ i „C'mon/Let's Go“ sa posljednjeg, desetog studijskog albuma ovog „mod-fathera“ bolje su i vitalnije punk-rock pjesme nego albumi svih tih Kaiser Cheifsa i Braveryija. I zar nam pobogu trebaju još jedni?
Fenomen Arctic Monkeysa iz industrijskog Sheffielda podsjeća me na ljeto 1994. kada su se Blur i Oasis trgali za titulu brit-pop kraljeva. Ništa drugo se nije činilo važnim.
Još od tada jedan debitantski bend nije ovako iznenadno i gotovo preko noći skočio u središte mainstreama, pa čak ni Franz Ferdinand. I njima je bilo teže. Oni su tunel prokopali.
Povijest je htjela da su srednjoškolski prijatelji kupili svoj primjerak „Be Here Now“ Oasisa (uzmite u obzir da je ta ploča svojom grandioznošću i pretencioznom produkcijom označila početak propadanja „novih bitlsa i stonsa“), pogledali njihov DVD i odlučili da bi bilo baš kul biti rock zvijezda. Za Božićni poklon dobili su po gitaru i nove adidaske i počeli pisati pjesme. Kad se to uzme u obzir postaje jasno da Alex Turner i momci možda nikad nisu ni čuli „This Is The Modern World“ ili „All Mod Cons“. The Vines su bili njihovi The Jam, Kinks, Beatles, Sex Pistols, Pixies.
Zahvaljujući nastupima i mp3-icama koje su postavili na svoj web „buzz“ je pokrenut i momci su zakucali ugovor sa Domino Records, a singl „I Bet You Look Good On The Dance Floor“ zabljesnuo je već krajem 2005. Dovoljno duhovita pjesma o „barenju“ podsjeća na „Fit But You Know It“, samo što je razina „britanštine“ Monkeysa za klasu, dvije ispod ulične pjesničke umješnosti Mikea Skinnera. Na dan objavljivanja albuma čiji je naslov čak bedastiji od samog imena benda uspjelo im je prodati 118,501 primjerak, a do kraja istog tjedna taj broj dosegao je 360.000 kopija albuma čime „Whatever People Say I Am...“ postaje najbrže prodavan nastupni album nekog benda u povijesti.
Nekako u isto vrijeme NME je sastavio još jedan besmisleni popis 100 najboljih britanskih ploča i bez vidljivog razloga pozicionirao AM na peto mjesto ostavljajući iza sebe „Different Class“ Pulpa, „Modern Life Is Rubbish“ Blura, „London Calling“ The Clasha i „Revolver“ Beatlesa. Slučajno? Not likely, Sir! NME još jednom uspješno stvara hype od sasvim prosječnog benda. Nemojte me krivo shvatiti. Arctic Monkeys su zabavni, gotovo su punk i vjerovatno bi baš ovako zvučao Robbie Williams da je mjesto u boy bandu bio u indie-rock boy bandu. Glas Alexa Turnera podsjeća na Roda Stewarta sa jorkširskim akcentom i onog momka iz Stereophonicsa, što je gore prosudite sami, a u bar jednoj pjesmi možete čuti „wanker“, „copper“ ili „bird“. Dakle, radi se o 13 kratkih, poletnih, „feel-good“ i ispeglanih punk-rock pjesama s tematikom „teen“ sanjarenja i crtica iz klupskog života, čiji će vas refreni odmah osvojiti, ali isti će vam i vrlo brzo dosaditi, vrlo vjerovatno već nakon par dana. Znam da meni jesu. Ali opet, nema razloga da u ovim pjesmama ne uživate tih 48 sati.
Uz favorite sa albuma poput „Fake Tales Of San Farncisco“, „Mardy Bum“ i „Perhaps Vampires Is A Bit Strong But..:“ probajte se domoći i dobre b-strane „Bigger Boys & Stollen Sweethearts“.
Post je objavljen 09.02.2006. u 09:28 sati.