Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/cadez

Marketing

Šovagović, Ionesco i Hrvati

«Ima nešto, kada sam u tim zemljama, nešto što se ne može definisati, neko neodređeno osećanje da motre na vas, neka vrsta nereda... Imao sam neodređeni utisak neke unutrašnje nesređenosti, na primer u gradovima u hotelima... Da, zatim u Zagrebu, u jednom sjajnom hotelu, večerao sam s prijateljima i čekao...jedan sat sam čekao da budem uslužen! Za to vreme je šef sale pričao sa osobljem u kuhinji, a ja sam sve to gledao. Tako je u svim istočnim zemljama.» Ispričao je to Eugene Ionesco o Balkanu sredinom sedamdesetih 1 a tek potkraj devedesetih pojavio se na tom Balkanu, u Hrvatskoj, dramski pisac koji je tu «neku vrstu nereda» uočio sličnim, lucidnim pogledom – Filip Šovagović.
Ionesco je ironično opisivao Ljubljanu, Beograd i Zagreb aludirajući na socijalizam, no uočio je da ispod toga aktualnog sloja ideologijom programirane šlampavosti živi još jedan dublji, mitski – koji je apsurdan. Šovagović kopa upravo po tom žitkom blatu kolektivne podsvijesti i u svojim dramskim tekstovima poput Ionesca, preuveličavanjem funkcija jezika, iznosi na površinu prilično pesimizma. Taj pesimizam nastoji elaborirati i kao posve realističan sadržaj te ga fabulirati kao uzaludnu društvenu pobunu pritom se katkad služeći posve mimetskim, realističnim kodom. Ali i tada, barem kao zapisani tekst, Šovagovićeve drame funkcioniraju i kao mnogo dublja igra označitelja.
One, primjerice, nemaju uredne «fabule» i nisu «sređene» ali ne zato što im je sadržaj nesređen ili su im motivi i dramske sile neobjašnjivo pobrkani (što bi se valjda moglo ispraviti), nego zato što je ta «pobrkanost» njihova osnovna građa.
No, evo kako vidi zbilju tipičan Šovagovićev lik. Branko, pedesetogodišnji glumac, jedan od izgubljenih likova u drami «Festivali», ovako se, logoreično i uprazno, grozi Balkanu-u-sebi: «Ja ne moram više ništa tolerirat! Natolerirao sam se dosta! Tolerirao sam budale, mediokritete, postimpresioniste koji to nikad nisu postali, frizirane životinje bez repa operiranih ušiju, kuhare odvratnih jela, muškarce neukusnih gesta i žene zakašnjelih reakcija. Tolerirao sam razne želje za seksualnom, intelektualnom i umjetničkom dominacijom. To sam tolerirao samom sebi. A drugima sam tolerirao neukus, mržnju, podvojenost, krađu, raspale špagete, pseće dlake po krevetima, neizvršene građevinske radove, loše izvršene građevinske radove, demokracije, vjere i prirodne katastrofe.» 2
Šovagović Balkan i, osobito, njegovu mitelleuropsku ekstenziju do Sutle predočava kao zemlju Neartikulacije, kojom upravljaju oksimoroni - aljkava ozbiljnost, tolerantna isključivost. I, dakako, ostajanje na riječima. Logoreja kao prividno beskonačna traka lažnih performativa koja na kraju ipak svrši, kao u «Cigli», ubojstvom.
Šovagović dakle, prije svega, i iznad sadržaja, parodira i razgolićuje tanak lingvistički namaz hrvatskoga standardnog jezika, i to kao jezika prisile, «dogovornih» laži i glavne, Prokurstove uzdanice etnopsihijatrijskog narcizma jednog malog naroda.
Između Ionesca i njega razlika je dakako velika, otprilike onolika kolika je između hrvatske i francuske kulture. Ionescova je osnovna ideja da se naruga jeziku kao spremištu kulturnih kodova. On se dakako ruga francuskoj ili anglosaksonskoj jezičnoj praksi, koja je neizmjerno bogatija i «teža» nego li što je to hrvatska . Grubo rečeno, i najniži francuski činovnik zna nešto reći dok u nas čak i predsjednik države ne zna sve padeže. Budući da mu je materijal za dekostrukciju «tanji», Šovagović i radi «manje». Ne piše odulje «konverzacijske» komade poput Ionesca, njegovi su «Festivali» otprilike upola kraći, premda jednako monotoni, od «Vježbi iz francuske konverzacije za američke studente» a njegovi dominantni monolozi u «Ptičicama» lapidarni su u usporedbi s Ionescovim u «Kakvom kupleraju», gdje neke replike zauzimaju pet kartica teksta.
Šovagović se dakle zadovoljava domaćim, mogućim stanjem stvari kad su jezik i kulturni superstrat posrijedi. Evo dijaloga skupine zatvorenika iz «Ptičica»:

RADE: A zašto ti u stvari govoriš lj?
CIGAN: Zato jer sam tri osmine Sljavonac.
PLJUGA: A kaj si dvije osmine?
CIGAN: Španjoljac.
PLJUGA: To je izvrsno.
CIGAN: Izvrsnje.
RADE: To je ruski!
CIGAN: Tri osminje sam iz Moskva.
RADE: Ako si ti iz Moskve, ja sam iz New Yorka.
ŽIR: Ti si iz Knina.
RADE: Od Knin se kaže.
CIGAN: Dobro iz jednog maljog mesta sam pored Moskve.
.
Dosad su o dramskom opusu Filipa Šovagovića, ako izostavimo dnevnonovinske kritike i izvješća, u Hrvatskoj objavljena svega dva-tri isključivo njemu posvećena teksta. 3. Ima ih još desetak ozbiljnijih koji se njegovim dramama bave «u paketu» s drugima 4 - i to je sve.
A posrijedi je najizvođeniji uvjetno rečeno mlađi hrvatski dramatičar – doduše u inozemstvu 5. U njemačkom je tisku samo u povodu Bonske premijere «Ptičica» objavljeno 80-ak članaka, mnogo više nego u Hrvatskoj o svim Šovagovićevim inscenacijama zajedno. 6
Koliko je neshvaćen među Hrvatima najbolje govori činjenica da ga je kao dramskog pisca otkrio rođeni Talijan, Paollo Magelli, naturaliziran Hrvat i redatelj europskog ugleda, koji je režirao praizvedbe tri Šovagovićeve drame. Režiju četvrte praizvedbe, «Jazza» potpisuje pak Ivica Buljan, frankofil uglavnom miljama udaljen od tužne svakodnevice hrvatskih teatara....

1. Ežen Jonesko, Pozorište, sabrana dela, Paidela, Beograd, 1997., str. 1239.
2. Ptičice, GDK Gavella, Zagreb, 2005., str. 77-78; citati iz Šovagovićevih drama u ovom postu uzeti su iz toga izdanja. Autor svoje dramske tekstove često prepravlja a četiri tiskana u toj knjizi aktualne su «službene» verzije.
3. Ivica Buljan napisao je kratak pogovor, svega karticu i po teksta, Šovagovićevoj drami «Jazz», koju je, u povodu praizvedbe, tiskao 2004. riječki nakladnik Adamić a Ozren Prohić napisao je sedam kartica pogovora u knjizi sabranih Šovagovićevih drama koju je u povodu zagrebačke premijere «Ptičica», 2005., objavilo zagrebačko Gradsko dramsko kazalište Gavella.
4. «U paketu» su najopširnije o Šovagovićevim dramama pisali 2002. Jasen Boko, u predgovoru svoje antologije nove hrvatske drame, gdje je među sedam tekstova i Šovagovićeva «Cigla», te Ana Lederer, u nekoliko studija koje je 2004. objavila u knjizi «Vrijeme osobne povijesti»
5. Na Međunarodnom simpoziju o suvremenom dramskom tekstu na Balkanu koji 2003. održan na Sorbonni, Universite Paris IV, Šovagovićeva je dramaturgija, makar usput, predmet analize u pet od šesnaest održanih referata
6. Šovagovićeve «Ptičice» prevedene su na njemački, a postavljene su Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Subotici, Bonnu, Beogradu (3. program Radio Beograda); «Cigla» je pak postavljena u Konstanzu, Osnabrucku, Santiago de Chileu, Mumbaiju (Bombaju), Berlinu (koncertno), osvojila je u radijskoj verziji Gran prix Italija, glavnu eurovizijsku nagradu za dramski tekst, najugledniju koju je ijedna hrvatska drama ikad osvojila – drama je prevedena na češki, talijanski, španjolski, francuski, engleski i maharaštra jezik. Pojedine režije obje drame igrale su na više festivala, među kojima je najvažniji ETC-ov u Nici, gdje je gostovala splitska, Magellijeva režija «Cigle»; «Festivali» su u praizvedeni na Splitskom ljetu 2002.; «Jazz» je praizveden 2004. na Riječkim ljetnim noćima


Post je objavljen 06.02.2006. u 22:02 sati.