1. STIGLO JE VRIJEME
Ovo jutro u stanu osjećam neki poznat miris. Neki stari, sablastan miris koji je ujedno i ugodan i nedokučiv. Ne mogu ga definirati, ali znam da sam ga jednom prije osjetio. Cijelo jutro potrošio sam razmišljajući samo o tom mirisu. Sat je otkucao podne, a moje misli kao da su otkucale zajedno s njim - sjetih se otkud mi je poznat onaj vonj jutros...
2. VESELA MUZIKA S LENG-A
...od onih vremena traženja i nade, dok sam prvi put kročio na taj trošan parket. Točno se sjećam tog mizernog dana koji je počeo tako veselo, a naposljetku je u nekom morbidnom smislu pretiho nagovijestio neshvatljive stvari. Bilo je to u kasno proljeće i muhe su se još kretale u onim svojim poznatim nepravilnim šesterokutima i peterokutima. Bio sam veseo, uživao sam u sunčanom danu i pjevušio neku melodiju koju sam čuo od jednog proroka (bar je on tako mislio o sebi) prilikom posjeta Francuskoj. Ne znam zašto mi je ta melodija toliko zaposjedala um. I onda sam razmišljao o tome, pitajući se je li on možda stvarno bio neka vrsta proroka, iako je vjerojatno bio lud, s obzirom da je bio vrlo usamljen čovjek - jedini stanovnik Ilsa (malog sela na visoravni Leng). Možda mi je usadio svoje misli ili štogod putem te zarazne muzike. No ubrzo sam bio prestao razmišljati o mrakom zavijenim ljudima i nastavio svoj prpošan hod još uvijek pjevušeći dovoljno glasno da čujem sam sebe, ali ne preglasno da me lice ne bi zapeklo od onih gorućih pogleda prolaznika koji bi me vjerojatno proglasili ludim.
3. STAROST
To možda ne bi bilo tako da sam mladić od 19 godina - od ostarjele 'čahure od čovjeka' (imao sam skoro 60 godina) ne očekuje se ništa više od sivog očaja koji mu se vidi kroz zjenice i u dolovima bora na sljepoočnicama i vratu. Starost je razočaranje. Fizički (i naposljetku duhovni) dokaz da nisi uspio u životu. Da samo čekaš smrt s jednakom nestrpljivošću kao što i ona čeka tebe. No, ja u to nisam vjerovao, barem ne do kasnog popodneva toga dana. Jednog dana ću svakako umrijeti, možda i u bliskoj budućnosti, ali zbog toga nisam bio klonuo duhom. Možda sam bio malo sputan fizičkim pokazateljima rane starosti, pa nisam bio baš tako bezrazložno optimističan cijelo vrijeme, ali sam u najlošijem slučaju bio indiferentan. No, tog dana sam bio stvarno sretan. Sretan kao Lady McBeth dok ju je neki pijanac u krčmi pokušao uvrijediti, rekavši joj da je muškobanjasta. Sretan jer sam odlučio nešto poduzeti u vezi mog stalnog boravka, zaputivši se prema nekom stanu koji je navodno bio na prodaju. Kuća u kojoj sam onda živio doista me duboko razočarala i imao sam osjećaj da više nisam mogao živjeti. Bila je moderne arhitekture i asimetričnih udubina i izdubina i osim toga je po još mnogim stvarima bila čudna. Jednu od takvih stvari sam primijetio još dok sam bio malo dijete, samo što to nisam shvatio sve dok nisam poprilično odrastao.
4. ZONA SUMRAKA
Budući da sam sa roditeljima išao u par navrata živjeti kod djeda i bake na po nekoliko godina (vjerojatno su i moji roditelji osjetili nešto morbidno kod te kuće), svaki put sam se vratio osjetno stariji i veći. Kuća od bake i djede izgledala je dosta skromno - 3 ili 4 prostorije (neke su bile spojene) nisu baš omogućavale veleban život ondje, iako sam se kod njih uvijek vrlo ugodno osjećao. Susjedstvo u kojoj se nalazila kuća, sastojalo se od svega nekoliko domova, a u svakom dvorištu se nalazilo barem jedno drvo. Najčešće su to bili borovi i jele. Sve je odisalo nekim skladom. Sove su me budile, grlice su mi pjevale za vrijeme ručka, a male ptice poput vrabaca su iskorištavale zadnje svjetlo dana za svoj prekrasan cvrkut, uspavljujući me poput nekog sredstva koje koriste čuvari zooloških vrtova. Uistinu je boravak ondje nudio mir, prije svega, a onda i užitak. Prilikom svakog povratka radovao sam se svojoj kući. Svojoj staroj, još uvijek nepromijenjenoj kući. Bar sam tako mislio.
No, ponovni posjeti mojem djedu i baki natjerali su me da shvatim nešto. Prizor na njihovu kuću je svaki put bio drukčiji. Kao da se kuća svakog puta malo smanjila. Tek nakon par posjeta mom je bojažljivom dječjem umu prekipjelo, pa sam se usudio upitati majku što se događa sa mnom.
-'Nešto nije u redu, ne vidim dobro.'
-'Ma što je, kako ne vidiš?'
-'Kuća...bila je veća prošli puta...što...što mi je ?' - jadao sam se naivno, u suzama, držeći majku i moleći je da me uvjeri kako nisam lud. Niti jedan trenutak nije oklijevala i s milim podsmijehom, igrajući se lagano s kosom na mojem zatiljku, potiho je rekla: 'Maleni, ne budi smiješan, to je zato jer stalno rasteš. Kuća ti izgleda manja jer si ti sve veći.' Deus ex machina. Te majčine riječi baršunaste boje riješile su sve moje pred-adolescentske probleme (ili bar pomogle da ih zaboravim) i ponovno me bacile u ono dječje blaženstvo koje ne zna vrijeme početka Dnevnika ili koje se ne pita da li ćemo s preostalim novcem moći preživjeti mjesec...i to je bilo to, o
tome dalje nisam razmišljao sve do negdje 20.-e godine života, prilikom jednog od rijetkih posjeta mojih prijatelja. Kad smo se slikali ispred ulaza da ovjekovječimo te simpatične trenutke, jedan od njih je, kao komentar na sliku, rekao da kuća iza nas izgleda kao da je napravljena prema mojim mjerama...to me podsjetilo na one probleme iz mladosti i ponovno me obuzeo onaj sablastan osjećaj kao da nešto u zraku nije u redu, osjećaj kakav ima svaki glavni lik u epizodama one famozne Zone Sumraka. Tek sam kasnije to popodne shvatio zašto sam se tako osjećao i to nakon mnogo razmišljanja i prisjećanja - iako me majka uspješno bila utješila, teško je griješila izrekavši ono što je bila izrekla. Nisam ja bio smiješan. Štoviše, bio sam u pravu kad sam se jadao jer nešto nije bilo u redu. Bio sam dijete. Sve što sam vidio, uspoređivao sam s onim što sam prvo upoznao. Razlog mome čuđenju što je njihova kuća izgledala sve manja je ležao u tome što je naša kuća uvijek izgledala isto. Možda je taj dojam stvarao ambijent oko naše kuće koji je bio jednako morbidan kao i sam izgled kuće, ali izgledalo je kao da je ta kuća rasla sa mnom, prateći me stalno i uporno. U svakom slučaju to je bila jedna čudna kuća. Bez sumnje.
5. KRVAREĆA TIŠINA
No, meni je neko vrijeme bila više nego dovoljna za ugodan život, a te nepravilnosti samo su pomogle razbiti monotoniju koja se nakupljala poput plijesni na vlažnoj krpi. A ja sam bio vlažna krpa. Vlažna i bačena krpa u paučinom zaklonjen kut sobe. Naime, radio sam kao računovođa u Belir-u, firmi s birokracijom koja je bila majka samoj sebi te tako razgranata da je dosezala vrhunce nekadašnjih Ureda u bivšoj državi, koji su nadgledali posao svog nadgledanja nečeg što ne
postoji. I to su radili efikasno. Uostalom, meni i toj kući događala se najljepša stvar koju sam ikad vidio na nekoj kreaciji čovjeka. Jedna se roda povremeno bila nastanjivala na krovu kuće i tamo 'sjedila' satima, buljeći u sumrak uporno kao što slijepac bulji u ništavilo. Nakon par mjeseci te lude hibernacije, sve je više roda dolazilo 'sjediti' na mom krovu. Vjerojatno sam ih previše pripitomio ne tjerajući ih. Nemam takvo srce da mogu tjerati životinje, pogotovo rodu - simbol života. Svaki put kad su mi se već popele na živce, uzeo bih neki kamen, no u istoj sekundi ga bacio natrag na pod. Nisam to mogao učiniti. Poistovjetio sam se s njima i shvatio
da bih i ja bio uvrijeđen ljudskim paradoksnim razmišljanjem kako im kamen na krovu više vrijedi od dokaza Božje svestrane kreativnosti. S vremenom te su mi ptice postale prelijepe, čak mistične. I doista sam uživao u njihovom društvu uvijek s jednakim entuzijazmom.
No, ubrzo su počele nestajati, jedna po jedna. Na kraju kad ih je bilo svega dvije, moje srce se počelo tako bučno parati da je otjeralo i te zadnje dvije. Nakon toga, krvareća tišina koja je vladala kućom uništavala me. Nisam mogao izdržati. Kuća je bez tih stvorenja propadala, vrišteći u crvenom kao siromaštvo i bijeda u ruskim realističkim romanima. Zato sam se tog popodneva našao ondje, u dvorištu zgrade gdje sam tražio novi dom.
6. GOSPOĐICA HALÁL I ŽELJEZNA RUKA
Na dobru priliku za kupovinu jeftinog stana ne preblizu centru grada, bio sam naletio u oglasima. Taj stan je prodavala neka starica koja se osim prodajom i iznajmljivanjem stanova bavila i nekakvim vrtlarskim radovima. Bila je stvarno entuzijastična kad se razgovaralo o vrtlarenju. Ali i kad se nije - već u prvom razgovoru s njom, riječ kosa ponovila je po nekoliko desetaka puta (i nije se odnosilo na frizeraj ili onaj mjuzikl). No bila je simpatična osoba, te krhka žena u kasnim 70.-ima što se vidjelo iz daljine po malom tijelu, koščatom licu te crnom kaputu koji je stalno nosila, ne pripisujući veliku važnost odijevanju. Stoga čovjek nije imao srca ignorirati je, iako se ta želja često javljala prilikom razgovora s njom.
Onaj poznati miris već se malo mogao osjetiti kako smo se približavali hodniku na drugom katu. Možda zbog tog mirisa, možda zbog nekakve sudbine, a možda i zbog jednog i drugog - znao sam koja vrata pripadaju stanu koji je na prodaju. Starica je izvadila bunt ključeva pokriven hrđom, otključala vrata te mi dopustila da uđem unutra i malo razgledam. U trenutku kad sam provirio kroz vertikalnu pukotinu između vrata i zida (koja se sve više širila kako sam grčevitim stiskom kvake polagano gurao vrata od sebe), na me je nadrla hrpa intenzivnih podražaja poput onog poznatog mirisa, te zadimljene svjetlosti koja se uspjela prošuljati između zidova zajedno s kakofonijom koju je uzrokovala akustika samog stana. Time je bio stvoren ambijent takve snage, da su pored ovog Lovecraftove i Poeove priče odisale sjetnošću i besmislenim dječjim veseljem. Tada sam shvatio da se na nekom mjestu više nikada neću osjećati onako kako sam se osjećao u svojoj kući tijekom stalnih posjeta roda. Sve je u meni na neki način zamrlo, bez da sam osjetio kad je to počelo zamirati. Ona lepršava radost koja se u meni koprcala dok sam hodao prema toj zgradi rano toga dana, istrulila je brže nego što je umrla. Čak me i stara, vjerna indiferentnost napustila. Osjetio sam nešto jače i mudrije od mene. Bog ili netko već opet je zgrabio moju životnu crtu željeznom rukom i brutalno je zabacio u neki svoj nezamisliv smjer. Tom bistrinom misli 'nekoga gore' (koja je meni bila nejasna kao Jang-Ce usred najmračnije proljetne kišne noći, ali sam svejedno osjećao da
nemam izbora), odlučio sam da će ovaj stan u sjevernom krilu zgrade na rubu grada (iako je zgrada bila čistog socijalističkog vanjskog izgleda i infrastrukture, pa su to više bili batrljci nego krila) postati dom meni i Njoj.
7. MISLI
Da, tako je to bilo tada. Bio je to stvarno čudan dan. Sada dok razmišljam o tom sudbonosnom danu, ovaj miris mi ipak nije više tako sablastan. Nedokučiv - još uvijek, ali nekako osjećam kao da sam ga očekivao sve ovo vrijeme.
Ne samo miris. I vrijeme koje dolazi s njim. No, ne znam koliko sam dugo čekao na nj, koliko sam razmišljao o svom životu, o stvarima koje sam propustio te o stvarima koje nikad neću požaliti. Ne sjećam se ničega prije ovog jutra. Kao da nije prošlo vrijeme od onog davnog dana do sada.
Kao da miris nije nikada prestao. Samo ga nisam mogao osjetiti od silnog razmišljanja. Živio sam u mrtvoj laži.
Premrtvoj.
...
Dakle, to se nudi.
Misli...to se, dakle nudi prije života.
Shvaćam. Prelijepo je. Što se nudi, ne smije se odbiti...
Lijepo mi je razmišljati o svom životu.
Mislim i razmišljam dok ovdje odozgo gledam svoj leš.
To se, dakle nudi prije života. Života poslije smrti.
Misli.
Big Bud
Post je objavljen 05.02.2006. u 17:46 sati.