Zapravo mislim da je najgore to što sam tako nemoćna... što ništa, ali ama baš ništa ne mogu učiniti da bilo što popravim, jer kad i pokušam, to završi upravo ovako. Znam da je teško pratiti i razumjeti priču koju sam počela pričati čak ne niti od sredine, već od kraja, i jednom ću zaista napisati cijelu knjigu o tome što se tu sve događalo i u kakvu se groznu igru pretvorio taj odnos (rekla bi mi Zvijezda da sam paranoična, jer "Ona ne igra takve igre", aha, pričaj onome tko je s Njom proveo više vremena od ikog i otkrio Njene najmračnije tajne... veća je igračica od mene. Da je ikada otišla na neki reality show, svi biste Ju obožavali, sigurna sam... Znam, jer sam mnogo puta vidjela kako ljude može uljuljkati u to obožavanje slike koju stvara o sebi, znam jer sam Ju i ja obožavala - nažalost) - to je, vjerujte mi, priča koja zaista zaslužuje biti ispričana.
Znam, dakle, da me teško pratiti i da moja pisanja zvuče kao besmislena ogorčena trabunjanja jedne djevojke koja se posvađala s prijateljicom, i to je to - ali vjerujte mi, to ni izdaleka nije to, puno su jače sile u sve bile upletene, puno je veća igra bila od šaha, puno više manipulacija i navođenja - s obje strane!...
Ja barem svoj dio priznam...
Sve u svemu, danas sam umorna, danas sam tužna, danas mi srce opet lagano krvari po starim, jedva zacijeljenim ranama... Smatraju me starim paranoikom, a nitko ne zna Istinu...
Post je objavljen 01.02.2006. u 17:00 sati.