Da ne objašnjavam sad razloge zbog kojih sam, premda živim sa mamom koja svakodnevno kuha, bila prisiljena pridružiti se parkilometarskoj redini ispred studentske menze, iznijeti ću samo činjenicu da sam neki dan bila prisiljena pridružiti se parkilometarskoj redini ispred studentske menze.
I inače sam „obožavatelj“ te sfere studentskog života, ponajprije zbog posjećenosti koja, bez iznimke, obara sve rekorde. Čak i kad su ostali dijelovi našeg faxa pusti, ovo područje vrvi od razdragane mladeži koja s nestrpljenjem iščekuje svoju prilku da zgrabi tanjur.
Umjesto da popisuju studente na predavanjima (s ciljem da ih prisile na redovitost), mudrije bi bilo da ih jednostavno organiziraju tamo.
Mjesto je to gdje se čovjek nkad ne osjeća usamljen, a usto ima priliku, stojeći par vječnosti u nepomičnoj koloni, upoznati mnoštvo novih kolega. Prostorijom odzvanja veseli zveket escajga i žamor, koji dušu para, a animatori ove blažene atmosfere ponajprije su tete kuharice, uvijek raspoložene frknuti vam hranu na tanjur kretnjom po uzoru na one teta iz konc-logora.
Ljubitelji pohanog mesa, i ostalih zamislivih i nezamislivih pohanih namirnica, bit će oduševljeni jelovnikom, a isto vrijedi i za avanturiste željne neobičnih kombinacija (tipa: teletina + žganci; što sam prošli put uzela misleći da je krumpir).
Pri rangiranju komponenata koje mi boravak ovdje čine nezaboravnim iskustvom, prvo mjesto ipak zauzima sljedeći fenomen: gdje god sjednete, i koliko god brzo jeli, nećete izbjeći situaciju da vam netko, ili najčešće više njih, prolazi iza leđa (prisiljavajući vas da se nabijete na rub od stola), prenoseći pritom svoju natrpanu tacnu drito iznad vaše glave.
Taj će vas trenutak ispuniti euforijom, gotovo koliko i onaj kad će vam osoba do uvaliti lakat u tanjur (jer je razmak između stolica premalen).
No, nećemo bit' kritični, jel?
...
Mrcvarila sam, dakle, svoju teletinu, dok mi je lik s desne strane (metalac s glomaznim pierceom na nosu i ustima) diskretno izguravao tacnu sa stola, stvarajući više prostora za vlastitu. Usred pokušaja da mu ukažem na prijeteću silu gravitacije koja bi ju, par centimetara ljevije, priljubila uz pod, odnekud se stvorila cura, zamolivši tog vandala da prenese njenu tacnu do mjesta njemu nasuprot, na koje je vrebala.
Pri proslijeđivanju iste, jedan se rub zabio, nenamjerno, meni u čelo.
Bilo je to, srećom, jedva osjetno.
Lik očito nije tako mislio. Problijedio je.
-„Ajme, oprosti! Jesi li dobro?! Jesam l' te jako?! "– iskrivljavao je facu, gladeći me po tjemenu.
Nasmješila sam se. -„Ma, ne, sve okej.“
Potom se javila cura:
-„Sorry, malo smo nespretni...Jel' te boli?“
Nasmješila sam se opet. –„Ne boli, bez brige. Ja sam tvrdoglava, znaš.“
Lik me promatrao prestravljano, iščekujući valjda da mi se glava svaki čas raspukne.
-„Jesi li sigurna da si dobro? Stvarno te nisam namjerno...“
-„Pa, pretpostavila sam da me nisi namjerno... Ma, zaista, sve je u redu. Nemam rupu, je li tako?"
Prepipavala sam čelo „tražeći rupu“. –„Eto, ne pronalazim nikakvo udubljenje.“-blaženo sam se rascerila, i potom nastavila rezuckati odrezak.
Nije dugo trajalo. Manijak se zapiljio u curu – krivca za „masakr“ moje glave.
-„Jesi l' vidjela?! Pomagao sam tebi prenijeti tacnu, i zato sam ozlijedio nedužnu djevojku!“ Optužena se krenula ponovno mahnito izvinjavati, smušenog izraza lica.
Pri pokušaju zaustavljanja njene bujice riječi, glas mi je postajao blago histeričan. Desetak svjedoka ovog događaja zapiljilo se u mene. Sa susjednog stola okrenulo se nekoliko ljudi.
Osjećala sam kako mi tlak, zajedno sa stupnjem neugode, raste do neslućenih visina.
Poželjela sam tog retardiranog paničara objesiti za pierceing na ventilator. I uključiti ga.
Vjerojatno mi je iz očiju isijavala ideja o tome jer je dotični ubrzo zaključio:
-„Vidiš, ipak se ljutiš...Stvarno mi je žao...Nisam pazio. Jesi li sigurno dobro?“
Evo ga opet. Zajebava li on to mene? Ili se radi o nekim traumama iz djetinjstva? Možda je samo marsijanac uvjeren da su ljudske glave načinjene od plastelina?
Ljudi oko nas su se počeli smijuljiti. Prostrijelila sam ga pogledom.
-„Pa, znaš, zapravo i nisam dobro. Mislim da ću svratiti na pregled jer mi se počinje lagano vrtiti. Fakat si trebao malo pripazit!“ Pretpostavljam da mu se u tom trenutku srušio svijet.
Pokupila sam stvari i digla se od stola. Neka ženska mi je namignula. Čula sam ju iza sebe kako mu govori:
-„Znaš, mogao si joj se barem ispričati...“
Post je objavljen 30.01.2006. u 13:54 sati.