Da sam upitala onoga pored sebe kako mu sada izgleda grad u koji sam se vratila nakon nekoliko mjeseci vjerojatno bi mi nekako ovako odgovorio:- Ma, šta ja znam. Bezveze. Izgleda mi bezveze. Gle kak je sve sivo i prljavo. Nema uopće zelenila. Nema boja. Priroda je umrla sto posto!
A meni je isti taj grad izgledao čarobno šareno. Poput najvećeg i najboljeg lunaparka na svijetu. Istoga trena vratila sam se u svojih osamnaest i proživjela sve buduće godine u trenu. Sve je postalo veselije i toplije kad su se u tu sliku utkala lica onih s kojima sam provodila te neke godine. Ljudi, koji je to feeling! Dolazi poput udara vjetra i odnosi sve loše što čovjek drži u sebi. Fakat je to bio ludi osjećaj.
-Ehej!!! Mala!
-Ajme, ljudi, di ste bili?
-Mi smo bili cijelo vrijeme ovdje, čekali tebe. Di si ti bila? Vratila si se ili?
-Nechem pričat ni mislit o tome. Evo, sad sam došla. Sad sam tu i ajmo se pravit kao da ću tu i ostati.
-Nekako mi izgleda da nije tebi u Zagrebu loše, legice. Mislim, tako mi djeluje tvoj vanjski pokrov!
-Ma, idi, molim te. Nemoj me davit tim filozofskim glupostima. Uvijek jedno te isto.
-Glavno da si došla. Ajde, idemo klopat. Jesi gladna?
-Paaa…i jesam.
-Odlično. Znaš šta ima?
-Znam. Znam.
Brzo mi je prolazilo vrijeme, ali smo ga još bolje i iskoristili. Gledala sam u sve te ljude i pred oči su mi dolazile slike nekih situacija koje sam s njima proživjela na poslu ili pod okriljem nekih drugih okolnosti. Ne znam. Znam samo da sam shvatila jednu stvar o sebi. Shvatila sam da ti stara prijateljstva na neki način ne dozvoljavaju da sklopiš nova. Možda zato nemam snage otvoriti se prema nekom novom. Možda zato jer se bojim da neće biti isto, ali u tome i je sva ljepota novoga. Nikada ništa nije isto. No, u tome je i sva tuga novog zbog onog starog. Je li potrebno vrijeme? Tako mi se čini.
Prežderali smo se. Napili i otrijeznili nekoliko puta. U intermezzu opijanja moja draga Lea se izjasnila kako želi jesti moje palačinke. Kao što je to i inače bivalo, u stanu nema ništa s čime bi se to realiziralo. Otišla sam u dućan. I…naravno (a kažu da takve situacije podržavaju samo u filmskoj industriji)!
-Zar je moguće da je došla, a nije se ni javila? Ne. Ona to ne bi odigrala tako. Ona bi se javila.
Nisam se okrenula, a sve sam znala, samo sam rekla:-Čini se da ne bi.
-Zar se toliko promijenila?
-Ne. Uvijek je bila takva.
-Ja sam je jako dobro poznavao, to nije ona.
Šutim.
-Zašto se nisi javila?
-Ne znam…
-Ne znaš?
-Znam.
-Nećeš se okrenuti?
-Ne.
-Bojiš se da neću biti tu? Pa ja sam uvijek bio tu.
-Ne bojim se. Zapravo, ne da mi se više rovariti po toj temi.
-Nedostajemo mi nas dvoje, znaš? Jesi se ti navikla da nas više nema?
-Ne znam. Ne razmišljam o tome.
-Hm, brzo si to zaboravila. Lijepo,lijepo. Nekoliko stotina kilometara je bilo dovoljno da zaboraviš.
-Eh! Ne govorim to zato da bih nekoga povrijedila ili dokazala kako sam sad ja ispala faca koju više ništa ne dira i koja je sve uspjela zaboraviti čim je otišla. Jednostavno sam umorna od ove cjelokupne situacije i nisam u stanju još jednom otvarati Pandorinu kutiju.
-Dobro. Oprosti. Jesi sutra tu da odemo na neku kavu, negdje daleko?
-Zar nisam već dovoljno daleko? Ma, idem sutra. Neću moći.
-Kada?
-Ne znam. Poslijepodne valjda.
-Kod ekipe s posla si ili s faxa?
-Mhm, kod jednih i drugih.
-Molim te, okreni se.
Poslušala sam naredbu i rekla:
-Evo me. Ista kao i prije nekoliko mjeseci. Identična!
-Jesi, da. Teško je ovdje postalo bez tebe… Idem. Pazi na sebe, jesi me čula?
-Hoću.
-Mogu ti se javiti ponekada? U onom ostatku života?
-Naravno, drugačije ni ne očekujem. Bez obzira na mene i moj stav oboje znamo da ću još duže vrijeme biti „tu“!
-Budi. To čini ovu konfuziju privlačnom i lijepom.
Okrenuo se i otišao. Neka jeza me je prošla kad sam gledala u njegova leđa. Čovjek se prisjeti svega zbog samo jedne sitnice. Onaj njegov hod…Kako na brzinu ostariš. Kad sam se vraćala prema stanu obećala sam sama sebi da ovu proživljenu scenu izbacujem iz glave. Istog trena. I jesam. I opet je to bila laž, ali moja laž. Laž koja je postala lažna. Neobično i preteško za objasniti, ali s izuzetnom lakoćom je sama sebi definiram.
Prežderali smo se ko zadnje svinje. Zapackali cijeli stan. Proizveli brdo veša koji će netko drugi morati oprati i objesiti. Više ni ne znam koliko je sati bilo kada smo posustali od borbe sa snom. Ujutro mi se Zagreb činio toliko dalek, a znala sam da sam u krivu. Popili smo još nekoliko kava, pretresli sve teme kao da više nikada nećemo pričati. Kada je razgovor počeo zapinjati i kada sam osjetila da više ne znaju što bi rekli, da im se tuga uvukla u glas i da uskoro dolazi pitanje :-Kad nam opet dođeš?-, znala sam da je vrijeme za izlazak iz snova i ponovno prihvaćanje realnosti.
Grad je i dalje bio hladan i siv, ali meni opet prepun svjetlucavih trakica i šarenih lampica. Kao takav ostat će u mom sjećanju zauvijek. Zadnje što su mi dobacili bilo je: -Ne okreći se, sine! Mahnula sam im, ubacila u brzinu, izračunala koje će stanje kilometraže biti kad dođem u Zagreb i počela s odbrojavanjem. Još jedan dio života čovjek je morao ostaviti za sobom.
Sada sjedim u svom toplom stanu gdje je baš sve moje. Svijeća baca po zidu razigrane sjene. Miris je prepoznatljiv. Miris jasmina. Miris mog doma. Gledam kroz prozor. Grad je hladan, siv i pust. Zatvaram oči u nadi da i ovdje za mene postoji poneki lunapark. Otvorim ih i pogledam…Grad je ostao isti.
Post je objavljen 30.01.2006. u 01:14 sati.