Bio sam prekjučer na Maloj sceni, gdje je praizveden prvijenac Lane Šarić (1983.). Nisam još ništa napisao jer me je zgromila činjenica da je bolesna i da joj je zbog kemoterapije otpala sva kosa. Toliko. (liječenikatolik 28.01.2006. 17:02)
Eto, to me dočekalo kao komentar beskrajno duhovitog, liječenog ali ne i izliječenog blogera koji nema svoj blog, ali se odnedavno javlja kao liječen i neizliječen čadež.blog.
Zapravo ne kao čadež.blog, nego kao novoosnovana udruga za zaštitu glumca, pisca i režisera Filipa Šovagovića.
Među nama živi i liječi se stanoviti Tomislav Čadež, također još neizliječen, koji je svojedobno pisao nekakve kazališne kritike. Budući da u tom zvanju nije stekao autoriteta, odnedavno se okušava kao ničim izazvan recezent tekstova, objavljenih na Blogu, na portalu Jutarnjega lista. Otprije poznat kao tip koji mrzi čitati, gledati, slušati... sve što nije sam proizveo, uhvaćen nekoliko puta u nespretnom izmišljanju, i kao samozvani recezent, odnosno ocjenjivač, pokazao se nepouzdanim. Na dosad ocjenjivanim blogovima pokazuje stanovitu nervozu, – bože, kako ću zaraditi za lijek?! - sklonost izmišljanju i dopisivanju onoga što su autori, može bit’, zaboravili napisati.
Takvim je pisanjem otjerao neke s bloga.
Naime, zahvaljujući njegovim brzopletim i zločestim izmišljotinama, jednoj se našoj blogerici našlo dijete u opasnosti, pa je stvar predala tamošnjoj policiji. Prijetnje koje je primila nisu baš bezazlene. Tamošnja policija ozbiljno se primila posla, tim više što doista živimo u ozračju globalnog terorizma.
Naša se blogerica preselila iz ovoga stana u drugi. Za njom su otišle još neke stanovnice bloga.hr, meni posebno drage blogerice. Na ovoj adresi nisu bile sigurne, jer je ovdje nastavio svoju terorističku spisateljsku djelatnost neizliječeni katolik, čadež.blog ili Tomislav Čadež, ne znam točno o kome je riječ.
Naravno, oprostio sam se od blogerica-prijateljica i blogera-prijatelja na svoj način.
Tekst ste ovdje mogli pročitati, reagirali ste onako kako ste reagirali i život teče dalje.
Nekoliko sati nakon što sam napisao novi tekst, slučajno sam zapazio da se komentarom javio i bolesnik. Dakako, nije pročitao ono što sam napisao. Ipak je, ničim izazvan, dao svoje liječeno a neizliječeno mišljenje.
Nazivajući u komentaru prilično obrazovane i uspješne dame neobrazovanim tukama (jer on zna da postoje i obrazovane tuke, odnosno purice), taj je liječeni a neizliječeni tukolog pokazao pomankanje bilo kakvog odgoja.
I to sam obznanio, ne pridajući komentaru neku posebnu važnost.
Naravno, duhoviti i britki neizliječenik odmah se nervozno ritnuo. I ni manje ni više, naznačio da je nekoj mladoj kazališnoj spisateljici zbog liječenja kemoterapijom ispala sva kosa. A ta bi kemoterapija imao biti ja, toliko. Zbog čega on ne može, jadan, pisati. Kao da će, jadan i zgromljen, morati pisati medicinsku recenziju o kazališnom prvijencu!
Kaj god.
Iskreno se nadam da će mlada autorica ozdraviti, jer kemoterapijom se liječi.
Možda bi bilo dobro da u tretman, kao KemoTerapija, uzmem i liječenog a neizliječenog rečenika. Ali, ne da mi se. Nisam stručan za njegovu bolest.
A morti će biti dovoljno da mu pošaljem, po Filipu Šovagoviću, 100 kuna, e da bi mogao uživati dok u nirvani sluša pjesmu koju tako milo pjeva Seve-Nacionale – Raste trava zelena.
Post je objavljen 29.01.2006. u 23:03 sati.