Eto dok potpuno ne osposobim kompjuter (programe za skeniranje) i ne nastavim sa izvještajima sa sjednica lovranskog vijeća napisat ću nešto što me svakodnevno muči.
Ako se upustite u šetnju jednim prosječnim hrvatskim gradom (za ovu priču uzmimo rijeku) i malo pažljivije pogledate vozni park zamijetit ćete jedan solidan broj vrlo skupocjenih automobila kojima se cijena kreće i preko 100 000 EUR-a. (razna suv vozila porsche, WW, skupocjeni BMW, mercedesi itd). U mnogim od njih mogu zamijetiti dečke mojih godina, a i mlađe.
Sebe i ne smatram baš zavisnom osobom, ali takav automobil meni predstavlja samo san, štoviše već par mjeseci razbijam glavu i slažem kalkulacije kako bi se osamostalio te sa curom započeo zajednički život, za koji nam je potreban stan. U podstanarstvo baš i ne želim ići jer je skoro rata za najam identična rati stambenog kredita. Ali, onda malo ozbiljnije pristupim kalkulacijama, usporedim troškove života, ratu stambenog kredita za iznos od 65 000 EUR.a, moju plaću curina primanja i padnem u očaj, a frajeri voze daleko skuplje aute nego što bi ja platio stan, i odjednom nametne mi se pitanje.
Što je to sa mnom, da li sam glup, nesposoban ili nešto treće ? Imam 28 godina. Radim kontuirano od svoje 16 (od 16 – 24 preko student servisa, min u prosjeku 2 X tjedno). Valjda i nisam nešto posebno glup kad sam pravni fakultet završio bez ponavljanja ijedne godine, štoviše nikada nisam koristio dekanske rokove. Već sam preko dvije godine u redovnom radnom odnosu. Sada radim na sudu, imam vježbeničku plaću oko 3 200 kn, a osnivanje vlastite obitelji sa curom kojom sam 6 godina u vezi mi predstavlja problem uslijed negativne materijalne situacije.
Hm, ali ako se osvrnem malo oko sebe i većina mojih prijatelja i kolega u istim su govnima. Na poslu, kolegama je prosjek minusa po obitelji oko – 12 000 do – 20 000 kn, te svi jedva krpaju kraj sa krajem. E sad pitam se da li su oni frajeri sa početka priče super pametni lumeni koji su svojim radom došli do bogatstva ili ljudi koji su ostvarili američki san na hrvatski način.
A što je to za mene američki san na hrvatski način. – uspjeh pojedinaca preko noći zahvaljujući sustavu koji je u Hrvatskoj danas na snazi i koji omogućuje pojedincima da se preko noći obogate zahvaljujući svojim čvrstim vezama sa politikom.
Za početak ako baš nemate velike apetite dovoljna su vam dva tri mjesta u različitim nadzornim odborima pa da već imate primanja veća od prosječne hrvatske plaće, dobar šut nema šta.
Ako ste nešto „sposobniji“ ili „ambiciozniji“ otvorite firmu i počnite poslovati sa državom, gradom ili općinom. Vjerujete mi sigurni su platiše a slobodno im možete naplatiti min 30% više no drugoj fizičkoj osobi.
Evo upravo sam neki dan dobio dokumente o izradi potpornog zida u Omladinskoj ulici u Lovranu. Ponuda firme za njegovu izradu koja je usvojena je iznosila je 142.151,10 kn. Ali nakon otpočinjanja radova otkrilo se da treba napraviti puno složeniji zahvat i na kraju je se cijena popela na 520.117,22 kn. Nema što lijepa cifra, a kada 520,117,22 kn podijelim sa 3,200 kn a što je danas moja plaća dipl. pravnika dođem do broja 162, ili 162 mjeseci odnosno 13 godina ja trebam raditi ta taj iznos. Ruku na srce na tom zidu je i bilo kompleksnih radova, ali do sada što sam razgovarao sa građevinarima (o tom zidu pisati ću još kad dobijem povratne informacije) dobio sam informaciju da je preplaćen vjerovatno (oni su rekli onako od oka, kako se otprilike kreću cijene) između 100 000 do 200 000 kn. Ah što je to 2,5 ili 5 godina moga rada, sitnica (Malo mi smeta što je i moja lova koju mi općina uzme porezom u tom iznosu), ili onaj auto sa početka priče, ili makar njegova polovica.
Ma nije važno glavno da sam ja shvatio priču o američkom snu na hrvatski način.
Post je objavljen 28.01.2006. u 22:18 sati.