Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/teletele

Marketing

objavljeno 14.siječnja 2005.

Image Hosted by ImageShack.us

Utrka za predsjedničko mjesto nabujala je više od bilo koje sapunice, čak od svih sapunica zajedno, čak i po količini raznoraznih balončića i mjehurića, a kamoli tek po čičkima i trnju što vrcaju oko nje. Više nema programa i emisije koja nije njome zaražena, od informativnih do zabavnih, ako se ne računaju uvozni programi. Na kraju je i onaj sjajan mladić koji vodi "Na rubu znanosti" započeo svoju posljednju emisiju riječima "Hoće li ljudska rasa preživjeti dvadeset i prvo stoljeće?", odajući da je već izborom teme, mogućeg dolaska sudnjeg dana, podlegao dominantnom raspoloženju svih koji nisu aktivno uključeni u politiku, i koji se pitaju: "Kuda sve ovo vodi? Možemo li to preživjeti? Zar smo osuđeni na propast?"

Uobičajeni dan kada se pojavljuju ovi moji tekstići bio je jučer, ali sam zbog više sile zatražio dan odgode. Naime, najzanimljiviji dio predsjedničke utrke na televiziji je izravno sučeljavanje dva preostala kandidata. Dan odgode mi je dao priliku pogledati i drugo od njih i usporediti ih i nije mi žao što sam pričekao. Ako ste to gledali, znate o čemu govorim; ako niste, blago vama. Ne biste bili mnogo pametniji, ali bi bili znatno lošije volje.

Neposredno prije prvog sučeljavanja kandidata na RTL-u, mogli smo pratiti Arsena Dedića kako razgovara s Alkom Vujicom. I ono što su govorili i način na koji su razgovarali bili su primjer kako normalni, zdravi ljudi razgovaraju. Slušaju jedan drugoga, trude se shvatiti što je rečeno, odgovaraju upravo na postavljena pitanja, odgovori nisu ni kraći ni dulji nego što je potrebno. Nasuprot tome, duel na RTL- počeo je s proklamiranjem pravila: šezdeset sekundi za odgovor, dvadeset za repliku, dvadeset za eventualnu repliku na repliku… Sažalili su mi se učesnici. Kakvi neljudski okviri! Kao da političari nisu ljudi! Nedostajalo je samo da im nataknu i brnjice i zaprijete da će dobiti šibom po prstima ako prekorače dozvoljeno vrijeme. No da su na RTL-u znali što rade pokazalo je drugo sučeljavanje na Novoj TV. Ondje su naivno poklonili povjerenje učesnicima postavivši jedino sirotog Lilića između dvoje pozvanih gostiju da bude podstrekač i moderator razgovora. Pamtit će to doživotno! Na njegovo zaprepaštenje jedan od učesnika se pretvorio u napujdanu zvijer puštenu s lanca, demostrirajući klinički primjer logoreje. Tko ne zna što je logoreja još bi i mogao biti zavaran. Logoreja je nezaustavljivo valjanje riječi, a osnova joj je u tome da ta bujica prikriva da se izbjegava govoriti upravo o onome što opsjednutoga najviše muči, o čemu se ne usudi ili nije sposoban govoriti. Ona je privid komunikacije koji prikriva nedostatak, nesposobnost komunikacije. Recimo, logoreična osoba će nezaustavljivo, bez sekunde stanke šest sati pričati kako joj uspijevaju hortenzije u vrtu, samo da se razgovor ne bi ni približio lešu zlostavljanog djeteta kojeg skriva u škrinji za duboko smrzavanje. Zbog toga se, čim se dijagnosticira to oboljenje, treba oglušiti na sve što se čuje i pokušati dokučiti što je ono što se ni ne spominje. I kad je pri kraju emisije Lilić iznio kako prema istraživanjima hrvatski birači očekuju da sljedeći predsjednik bude prvenstveno pošten, oba učesnika su zakazala. Naime, pošten ne znači "ne budi ulovljen u laži ili krađi", premda je za naše uvjete i to već mnogo. Biti pošten znači biti onakav kakav treba biti, valjan, kako priliči, a da se ne laže niti ne krade samo je dio toga. U tom smislu je cijeli nastup jednog od kandidata bio nepošten, a drugi je – kada mu se pružila prilika – propustio to uočiti.

No sve je to luk i voda prema nečemu drugome. Namjestio sam da se prvo sučeljavanje snimam, pa sam zahvaljujući tome na trenutke skakao na druge programe. Kako su predsjednički kandidati stvarno svugdje, da se već bojim otvoriti i paštetu da koji ne iskoči, ili barem netko tko poput mene sada komentira ili govori o kojemu od njih, i u emisiji Romana Bolkovića koja je tekla istovremeno naletio sam na Mesića, da ne bude zabune – aktualnog predsjednika Republike Hrvatske. Predsjednik Republike, dakle ne bilo tko, već relevantan izvor, upravo je iznio da zna za slučaj našeg građanina koji je prenio u austrijske banke – dvije stotine i pedeset mijuna eura! Sad mi je žao kao cucku što nisam to snimio jer više ni sam sebi ne vjerujem jesam li dobro čuo. Eura! Čak i da je bila riječ o 250 milijuna kuna, bilo bi previše. Koliko je taj ostavio kod kuće, kada je toliko prenio van? Sutradan sam sumanuto prelistavao sve novine, ali ni u jednoj ni spomena o tome. Očigledno su svi gledatelji koje odbija politika gledali neki strani film, a oni koje zanima pratili su sučeljavanje, tako da je izjava o 250 milijuna bilo čega promakla potpuno nezamijećeno. Nisu li to novci kojima se može pomoći velikom broju socijalno ugroženih i branitelja? Nije li upravo to da jedan jedini građanin Hrvatske može prenijeti u Austriju 250 milijuna bilo čega uzrok zašto imamo toliko socijalno ugroženih i branitelja kojima se ne može pomoći? A gdje je jedan, valjda ima još jedan, pa još dva, tri… Slučajno je televizija primijenila upravo osnovni princip logoreje: gledatelje se zasipa naizgled važnim i zabavnim temama, da bi se odvratiti od one koja je jedina suštinski značajna.



Post je objavljen 28.01.2006. u 17:23 sati.