kolega napisao post, a ja prenosim dio.
...Pitao sam tada: može li se bez ostatka reći da su oni svećenici i biskupi u Latinskoj Americi, koji su kroz teologiju oslobođenja, razvijajući ideju da pripadnici klera, koji su po katoličkom učenju nezaobilazni posrednici između vjernika i Boga, ne bi trebali brinuti samo o spasu njihovih duša za vječni život, nego i o ovosvjetskoj dobrobiti i pravdi, došli u kontakt i surađivali sa ateističkim, marksističkim revolucionarima, pa i sa revolucionarnim pokretima i gerilskim borbama (u kojima su neki i sudjelovali), da ne spominjemo ilegalne sindikate i štrajkove i druge oblike otpora vlastima, može li se dakle reći da su oni, jednostavno, zli, da su prešli na stranu Sotone tj. moju, dok su s druge strane oni svećenici i biskupi, koji su podržavali fašističke diktatore u toj istoj Latinskoj Americi, na čelu sa papom Ivanom Pavlom II i kardinalom Josephom Ratzingerom, sadašnjim papom Benediktom XVI, ako možda baš i nisu bili sveci, ipak ostali na strani Dobra, na strani moga Brace, koji je eto učio da se ne treba odupirati zlu, i da treba dati "caru carevo a Bogu božje" (što je onda Sveti Pavao još temeljitije razradio, i u doba okrutne vladavine rimskog imperijalizma naučavao da su sve vlasti do Boga)?
Današnji papa, jedan odlučni čovjek kojem ne padaju na pamet neke besmislice kao njegovom prethodniku mlakonji (koji se uiostalom u ovom pitanju posve odlučno postavio, jer je ipak bio konzervativac!), zbog čega sam ga već nekoliko puta pohvalio, koji naravno, ni slučajno, nije marksist (ali bi bilo bolje, da je), nema nikakvih dilema u tom pogledu: fašizam se može tolerirati, ali marksizam ne! On je, bivajući više od dvadeset godina (1981-2005) pročelnik Kongregacije za nauk vjere, faktički drugi najvažniji čovjek u Vatikanu, intenzivno radio na suzbijanju "teologije oslobođenja" u Latinskoj Americi, izričući osude njenih glavnih zastupnika ("Kongregacija za nauk vijere" nekada se naime zvala "Oficij svete inkvizicije").
Oni svećenici, koji su pedesetih i šesdesetih godina prošloga stoljeća bili duboko uznemireni velikim siromaštvom masa i okrutnošću vladajući oligarhija u Latinskoj Americi, počeli su interpretirati kršćansku žudnju za istinom i pravednošću na Vatikanu neprihvatljiv "svjetovan" način.
Nisu se naime ograničili na to da upozoravaju na riječi moga Brace će se, jednog lijepog dana, u raju, "gladni (pravde) nasititi" (Mt, 5:6) a "bogataši teško ući u kraljevstvo nebesko" (Mt 19:23); nisu se zadovoljili time da bijednicima i potlačenima pričaju o pravdi koja će biti postignuta u nebu, u vječnosti, u onostranosti. Okrenuli su se ovom svijetu i očiglednim nepravdama oko sebe, u koje su i klerici marljivo bili uključeni.
Nisu se ograničili ni na to, da siromahe tješe kako su oni "bliži Bogu", nego su, iz svoje pozicije neminovno privilegijranih na ovome svijetu, tu izlizanu parolu ozbiljno prihvatili, i počeli pažljivo slušati, što im siromasi govore. Umjesto da samo propovijedaju u crkvama i predaju na sveučilištima i seminarima, zalazili su među siromahe u gradu i na selu, izučavali njihovo iskustvo i njihove misli, i učili od njih, da bi ih mogli naučavati.
Promišljaju o tome, koji su izvori trajne bijede širokih masa; i nasuprot letargičnoj kršćanskoj mantri da je ovaj svijet ionako "dolina suza" i da se protiv nepravdi ne isplati boriti, uzimaju sebi za uzor riječi Marije Bogorodice (Eh, koja je to fufa bila! Mnogo bih vam mogao pričati, ali to je jedna druga tema.): "Iskazao je snagu rukom svojom, raspršio ohole u namisli srca njihova. silnike zbacio s prijestolja, i uzvisio neznatne; gladne napunio dobrima, a bogate otpustio prazne" (Lk 1:51-53) i naputak apostola Pavla: "Ta nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta." (Efežanima, 6:12)
Tako oni dolaze u susret sa marksizmom, i neki od njih (uvjereni, da cijelo vrijeme slijede autentični kršćanski poriv!) otvoreno prihvaćaju marksizam kao metodu znanstvene analize svijeta u kojem vlada Kapital, ne prihvaćajući, naravno, ateističke zaključke "historijskog i dijalektičkog materijalizma" (kao što, recimo, da dam usporedbu koja će mnogima biti bliska, mnogi smatraju da je za kršćanina prihvatljivo baviti se jogom kao metodom relaksacije i rekreacije, dok službena crkvena doktrija jogu oštro odbacuje kao dio paganskih rituala).
Oni, umjesto službenog crkvenog "klasnog kompromisa" (socijalno učenje koje je Crkva lansirala krajem XIX. st, kada je uopće prvi put primijetila da postoje nekakvi "socijalni problemi"), počinju prihvaćati nužnost "klasne borbe", stavljajući se na stranu proletera i bezemljaša, i osuđuju privatno vlasništvo u kojem vide izvor zla (što je drastično vidljivo u Latinskoj Americi, gdje veleposjednici vladaju ogromnim područjima, a siromašni seljaci su faktički u položaju kmetova, pa je zemljišna reforma i dalje značajna tema) i prihvaćaju ideal kolektivnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju kao cilj (podsjećajući, da su i prvotni kršćani živjeli u komunističkom sustavu, kako to prikazuju Djela apostolska, 4:32-35).
Pobunjenici protiv tih nepravdi, čak i ako osobno vjeru odbacuju, slijede autentični kršćanski poriv za pravdom, i Crkva im mora izaći u susret. (Naravno, iz Vatikana su im Wojtila i Ratzinger poručivali da podržavati klasnu borbu znači podržavati nasilje i mržnju među klasama. U drugim slučajevima pak, podržavajući borbe koje joj odgovaraju, Vatikan i biskupi znali su razlikovati borbu za pravdu od nepravednog nasilja, žeđ za pravdom od mržnje.)
U tome su ti svećenici i teolozi, slijedeći svoju osobnu socijalnu svijest i savjest, pozitivno odgovarali na neke težnje, koje su se oblikovale u van-crkvenim, radikalno lijevim pokretima, i jednako tako kao "revizionizam" bile osuđivanje od komunističke centrale u Moskvi. Začetnik teologije oslobođenja, 1960-ih godina, bio je Peruanac Gustavo Gutiérrez, koji je i skovao taj pojam 1972 (njegova knjiga na engleskom: A Theology of Liberation: History, Politics and Salvation, Orbis Books, 1988 ), koji je u svojim teološkim promišljanjima izašao u susret ideolozima Komunističke partije Perua, koji su povezali marksističku sekularnu utopiju komunizma sa kršćanskim milenarizmom, utopijsko-religioznim izrazom socijalnog bunta potlačenih masa od kršćana prvih stoljeća...
Post je objavljen 28.01.2006. u 00:20 sati.