Pregled posta

razlika ekrana i realnog života

Moja iskustva s televizijom nisu velika; tim ih je lakše sažeti. Obeshrabrujuće je što sva govore isto: ako vam je imalo stalo do sebe, bolje da se od televizije držite što dalje.

Ne mislim ovom prilikom na tajanstvena zračenja s ekrana zbog kojih se suše kaktusi i fikusi u blizini tv-prijemnika. Mislim na one sadržaje stvarnog, pravog života (među kojima se i vi možete naći) koje televizija zahvaća svojim pipcima te protjerava kroz probavne traktove svojih medijskih kanala da ih na drugoj strani istovari pred gledaoce kao detalj mozaičke slike o toj stvarnosti koju neprestano izlučuje.



Moje prvo značajno iskustvo o tome pada u doba kada sam još bio mlad i naivan. Televizija okupila još nekolicinu takvih, smjestila ih sred studija, oko okruglog stola, upalili reflektore, uključili kamere pa - udri snimaj. Drug tv-voditelj počinje kratkim uvodom: evo, okupili smo ove mlade ljude da čujemo nešto o jednoj vrlo interesantnoj temi koja ovih dana zaokuplja pažnju čitave naše javnosti. Dakle, sada ćemo vidjeti što o tome misli predstavnici mlade generacije...

Poznavao sam sve poznate i znao da svaki zna ponešto o onome zbog čega su nas sazvali, ali da znaju toliko - to je i za mene bilo iznenađenje. Kako je koji uzimao riječ govorio je po desetak minuta. Svaki je koristio istu shemu: za početak nekoliko općepoznatih činjenica, potom njihovo analiziranje i kombiniranje s kojeg se prelazilo na konstruiranje teze potkrijepljene argumentima da bi se završilo dubokim i dalekosežnim originalnim zaključcima. Slijedeći je, potaknut prethodnikom, nastavljao sve dalje i dalje i ubrzo je predmet razgovora bio ogoljen i osvijetljen sa svih strana, seciran i studiozno proanaliziran do najsitnijih detalja, razmotren u biti i svim pojavnim oblicima, smješten u odnos sa svim najsrodnijim fenomenima, objašnjeno je zašto i kako se javlja i kakve su mu perspektive.

Izlaganja su bila izuzetno interesantna, ali da bi ih se moglo pratiti bila je potrebna maksimalna pažnja i koncentracija. Saznanje da svi zajedno dostižemo do spoznajnih dometa do kojih svaki ponaosob ne bismo mogli ispunilo nas je jezom strahopoštovanja svečanosti trenutka, ustreptalost misaonog razotkrivanja novog prožela nas oduševljenjem; svako istupanje pretvaralo se u pustolovinu. Sjedili smo oko stola ne usuđujući se ni pomaknuti, kao niz kipova, upijajući svaku riječ govornika. Snimali su nas više od dva sata, sve dok nismo do kraja iscrpili sve što se o toj temi uopće moglo reći.

Nestrpljivo sam čekao da se snimka razgovora emitira.



Emitiranje me zateklo u nekom ovećem društvu. Dok su ostali nevezano živkali komentirajući što se događa na ekranu, ja sam se nasadio pred sam prijemnik i zadubio u emisiju želeći obnoviti one uzbudljive trenutke. Na vlastito zaprepaštenje, odjednom sam shvatio da nam televizijski valovi prenose gomilu gluposti! Kao prvo, bilo je nemoguće zaista pažljivo pratiti što se govori. Dok je u studiju, pri snimanju razgovora, vladala zaista studijska tišina, zanemarivo pomućena mačkastim gibanjem kamermana u dubinama sjenki, u sobi u kojoj sam sjedio svaki čas su se dodavale čaše, otvarale flaše, izmjenjivale zdravice; svaki čas se poneko dizao i izlazio, a netko drugi vraćao i sjedao; neprekidno je poneko imao reći nešto pametno u vezi s zadnjom stvari izrečenom na ekranu (tipa "U, ala se proserava!"), pa je moja pažnja već time bila rascijepljena na dvije strane. I pored toga, krajnjim naporom volje, ipak sam uspijevao pratiti snimku, ali tu se neotklonjivo uplela televizija!

Dok sam u studiju sjedio nasuprot govornika i imao ga cijelo vrijeme - takoreći - u statičkom kadru, pa sam se zaista mogao usredotočiti na ono što govori, marljivom realizatoru snimanja je takva statika bila dosadna, nemedijska. Stoga su kamermani manijačkom strašću bilježili sve što se događalo u fizičkom smislu: netko se promeškoljio na stolici, drugi napravi neku grimasu, treći se počeše po glavi, četvrti pripali cigaretu, peti otresa pepeo, šesti pravi bilješke, sedmi nešto došaptava onome pored sebe... Čim kamermani nešto takvo uoče odmah zumiraju i izvlače taj nedužni pokret u prvi plan. Pa ako se baš ništa ne događa, režiser naprosto prebacuje sliku s lica na lice, širi je do totala i nazad sužuje ili tu i tamo ubaci telop sa fotografijom tek na prvi pogled u vezi s onim o čemu se govori, ali u nikakvoj s onim što se upravo iznosi. Ispalo kao da je oko stola sjedio čopor majmuna koji se cijelo vrijeme biskaju, kao da se svi smrtno dosađuju čekajući da dođu na red pa pokušavaju svim raspoloživim sredstvima skratiti vrijeme do tog trena. E, to je bilo medijski.

A najgore od svega uslijedilo je kao posljedica banalne činjenice da je emisija trajala svega 55 minuta. U plemenitoj namjeri da prikažu sve koji su govorili, realizatori su svako istupanje razmjerno kratili. Pri tom su bez izuzetka izbacivali općepoznata polazišta (pa je ispalo da nitko ustvari ne zna o čemu govori), potom su u pravilu propuštali teze, ali su zato drastično rezali argumentaciju, time kršili logičnost i valjanost izvođenja, da bi na kraju obavezno u punom sjaju pustili zaključke, koji su tako - bez onoga iz čega izviru i na što se oslanjaju - djelovali apsolutno nebulozno. Čitav razgovor, koji je u cjelini imao logičan tok, izrodio se u prikazivanje hrpe idiota koji se bore za riječ da - s neba pa u rebra: bum! - svaki bubne svoju glupost i mudro zašuti.

Ne trebam ni napominjati što mi je društvo radilo nakon završetka emisije pa sve do jutra. Još petnaest dana sam se skrivao po gradu, dok tu bruku javnost nije barem donekle zaboravila.



Slijedeće iskustvo s televizijom stekao sam u vrijeme kada sam bio u zenitu svog bavljenja fliperima. Fliperi su tek prodrli u ove naše krajeve, a ja sam se upravo vratio iz inostranstva, gdje sam ih dobro izučio. I odjednom - stiže poziv od televizije da prikažem tu igru najširem auditoriju. Glatko sam odbio. Onda su mi ponudili da ću dva dana prije snimanja dobiti fliper, cijelu mašinu samo za sebe, da igram koliko mi drago, da se dobro pripremim.

Što ćete - čovjek je slab. Jeftino su me kupili. Dva dana besplatnog igranja, to sam ocijenio kao adekvatnu nagradu za pet do deset minuta prikazivanja. (Naknadni komentar: danas bi ekvivalent ponude bio da me pozovu da govorim nešto o seksu i obećaju Renatu Sopek na dva dana, da isprobavam neke zahvate.) Dogovorili smo se da će me urednik - voditelj prvo malo ispitivati o teoriji igre, a onda ću pokazati kako se to u praksi radi.



Umjesto dva dana ranije fliper je stigao na sam dan snimanja. Postavili su ga nasred studija i urednik mi reče da mogu početi s vježbanjem. No kako se on udaljio, iz svih uglova studija, iz pokrajnjih prostorija, odasvud, pokulja silno tehničko osoblje. Izvirali su iz podruma i spuštali se sa stropova po kablovima: električari, osvjetljivači, tonci, scenci, vratari... Učas me odgurnuše od sprave i opkoliše je se peterostrukim zidom tjelesa da je nisam više vidio do početka snimanja kasno navečer. Rezignirano odem do opustjelog bifea i tamo sretnem dotičnog urednika. Taj me odmah spopadne: baš mu je palo na pamet da pojma nema o fliperima niti zna što da me pita navečer. Rekoh da mu sve što znam mogu ispričati u petnaestak minuta. U, krasno, taj se obraduje. Počnem pričati. Nakon tako dvije minute urednik me prekine: dosta, već mu puna glava, više mu ništa u nju ne stane. O. K., rekoh, pričanje tako i tako nije važno: najvažnije je da se dobro vidi kako se igra. Stoga, kad počnem igrati, jedna kamera treba cijelo vrijeme, neprekidno, "pokrivati" igraču ploču flipera da se vidi što se događa s kuglicom.

"Nemaš brige", reče mi urednik. "Ja ću voditi brigu o tome! Nego - što to znači: 'okrenuti brojčanik'?"

Objasnih mu: svi poeni dobiveni tokom igre očitavaju se na jednom brojčaniku i rastu od OOO OOO do broja koji se sastoji od samih devetki. U slučaju flipera u studiju najveći broj je 999 999. Kada se dobije slijedeći poen, brojčanik počinje ponovo registrirati brojeve od nule na više. "Okrenuti brojčanik" smatra se majstorstvom u igri. Pritom sam se potiho smijuckao u brk siguran da to mogu uraditi (ako je sprava u redu, a stigao sam ocijeniti da onaj fliper u studiju jeste) u istoj igri dva-tri puta.

"Napravi to svakako!", oduševi se urednik.

"Može, ali za to je potrebno da snimate sve dok ne odigram igru do kraja".

"Svakako!", stane me uvjeravati. "Neka narod vidi kako se dobro igra!"

Navečer - počne prijenos "u živo". Prvo razgovaramo urednik i ja. On mi postavi nekoliko do zla boga glupih pitanja; ni uz najbolju volju nisam imao ništa pametno na njih odgovoriti. Onda krenem igrati. S prvom lopticom napravih oko 250 000, a onda mi ona pobježe. Rezultat daleko iznad prosjeka, ali ispod mojih tadašnjih mogućnosti. Dobacih uredniku: "Ovo nije bilo baš nešto naročito". Televizija prenese te moje riječi u domove 20 milijuna Jugoslavena.

Druga loptica mi je jako dobro krenula: zaigrah k'o zmaj. Fliper je bio od onih što imaju kapiju pri vrhu žlijeba za ispucavanje loptice koju, ako pogodite, vraćate lopticu nazad do opruge za izbacivanje. Postići to također se broji u uspješne poteze. Meni je to tom lopticom uspjelo desetak puta: samo s tom drugom lopticom postigao sam oko 700 000 dodatnih poena pri čemu je fliper tri puta resko škljocnuo - upadljiv znak da sam dobio tri nagradne igre. Mašina je bila dovedena u stanje da odbrojava samo velike brojeve, sve kapije kroz koje bi loptica mogla pobjeći uspio sam zatvoriti i već sam bio siguran da ću sa preostale tri loptice ne samo "okrenuti brojčanik" već i postići rezultat koji zadugo nitko u Jugoslaviji neće nadići - kad me zaustaviše. Kamere su prestale snimati, s magnetoskopa su već puštali neki muzički prilog.

"Ali, kako...?", nisam se u prvi tren mogao snaći. "Ta ja još nisam završio!"

"Ma, nemoj pretjerivati", reče mi urednik. "Pa ti bi igrao do kraja emisije! Ne može tako!"



Drugi dan, izađem na ulicu, kad - tko god je znao igrati flipere kako me sretne odmah počne zafrkavati. Ja gledam - što im je? Trebalo je desetak takvih susreta da rekonstruiram što se dogodilo.

Umjesto, kako je dogovoreno, da jedna kamera prati lopticu, a druga brojčanik, jedna je "hvatala" u totalu fliper i mene pored njega, druga mi je cijelo vrijeme bila uperena u lice, a treća je uglavnom snimala moje ruke na dugmetima perajica i tek tu i tamo se preorijentirala na brojčanik s rezultatima. Pri tom je kao tonska podloga puštana muzika iz filma "Tommy".

Ono što su svi vidjeli bilo je da stalno ispucavam nove kuglice: nitko nije vidio da je to stalno jedna te ista kuglica koju svojom vještinom vraćam na početak. Ono što su čuli bilo je da sam u jednom trenu rekao da mi igra nije "ništa naročito", ali zbog muzike nitko nije čuo da sam izborio one nagradne igre. Izraz koncentracije na mom licu u tom je kontekstu očitan kao izraz očaja. A kada se u jednom trenutku na ekranu pokazao rezultat od oko 500 000, za koji su svi vidjeli da sam potrošio gomilu loptica, svi su stekli neopozivo uvjerenje da se pravim važan svojom vještinom na fliperu iako sam ustvari beznadežni pacer.

Nakon toga nisam moga izaći u grad slijedeća dva mjeseca, a još godinama, kada bih zaželio otići na neko pošteno mjesto gdje se igraju fliperi, naljepljivao sam lažne brkove.



Možete, dakle, zamisliti kako sam gledao predstavnike televizije kada su mi slijedeći puta došli s prijedlogom da nastupim u njihovom programu. Radilo se o emisiji za koju su pozvali niz kulturnih radnika, a zahtjev je glasio "da oko pet minuta govorim nešto pametno, bilo što". Samo sam se naježio. Rekoh - može, ali mi ni na pamet ne pada da govorim. Učestvujem, ali samo ako mogu svirati i pjevati. Pri tom sam im jasno dao na znanje da sam izrazito bez sluha i ništa ne znam svirati, osim drombulja. To ih je malo zbunilo. Razmišljali su tri dana, a onda javili - može!

Tu priliku nisam propustio.



Televizija je najbolji primjer za onu narodnu mudrost "tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju". Bojim se da bilo kakvo nastojanje da se kroz nju plasira išta pametno "prirodom medija" nužno završava na tome da onaj koji se latio ćorava posla ispadne beskonačno glup. Najpametnije ustvari rade oni bez takvih ambicija. Ponašati se glupo je jedino pametno: neki su dovoljno pametni da to sami uoče, drugi su prirodno nadareni. Prisjetite se kako su se Čkalja i Mija, inače karakterni dramski glumci, na televiziji pretvarali u otužne bekeljatore. Prisjetite se samo svih onih drugih...

Kriterij po kojima televizija zove ljude na suradnju su - jesu li interesantni, jesu li zabavni? Interesantni možete biti po tome ako ste pametniji od "televizijskih ljudi", zabavni po tome što će se silno zabavljati dok vas prave glupim. Idealna osoba za nastup na televiziji je doktor filozofije koji je magistrirao kemiju, govori pet jezika a zna mađioničarske vještine, govoriti iz trbuha, bljuvati vatru, skakati kroz plameni obruč, imitirati zvukove kuhinjskih aparata i ima šest prstiju na nozi.



Za svaki slučaj, ja se do daljnjega na televiziji pojavljujem samo u vijestima. Ako ste gledali ono "...prvi topliji dani izmamili su u parkove velik broj građana...", onaj na najudaljenijoj klupi koji je pokrio glavu novinama i spava kao mrtav - to sam bio ja.





Post je objavljen 27.01.2006. u 21:30 sati.