Pregled posta

22 SU MI GODINE VEĆ

Kako sam se ja namučila, dva puta sam pisala post, i dva puta se izbrisao, sad mi se fakat više neda.


Prije tri godine slavila sam rođendan s trbuhom do usta. I završila u petrovoj na porodu. Tada sam mislila da ću umrijet, i sjećam se toga kao da je bilo jučer. Samo se jačina bola izgubila u sječanju. Nije višeo onako jaka, samo se sječam da je bolilo. Znate kako dok se nečeg sjetite što je u vama pobudilo bilo kakve osjećaje, možete dok prepričavat e tu priču isto tako sjetiti jačine tog nekog osjećaja. E ali ja se nemogu sjetit jačine boli trudova, nikako, i baš mi je drago.
Uglavnom, hoću reći da su ove tri godine tako brzo prošle, da se ja nisam stigla ni okrenut. Nekad mi se čini kao da stojim vezana u kući i nikako da skinem barem jednu od špagi kojim sam vezana. Kao da stojim ns mjesu i gledam vrijem kako ide, ide ide... a ja stojim. Toliko se stvari dogodilo, bespotrebnih i glupih, koje su mi zapravo samo oduzele te tri godine mog života. Navlačenje vamo tamo, sa brakom kad imaš 18, 19, 20 godina. To je nepotrebno, ja mislim da se ntiko nebi trebao boriti brakom sa toliko godina, jer te u godine bitne da razviješ sebe kao pojedinca, a ne da se razviješ s nekim u pojedinca, jer tada to zapravo nisi ti već okolina. I onda se probudiš sa 40 i hvatiš kako nisi izgubio samo jednu, dvje ili tri godine života, već 20. A 20 je godina puno.
Ne, nije mi žao što am ostala trudna, i ne nije mi žao štto sam je rodila, i ne nije mi žao što je imam, i nijer mi žao što sam se udala, i ne nije mi žao što sam rastala, jert tada bi mi bilo žao toga što živim i svega što sam naučila u tom periodu svog života. A znanje je močno, njega svima treba uvijek još samo malo više. I drago mi je što je imam jer mogu život doživjet na doze, mogu se ardovati vemu jer ne pretjerujem u ničemu. Mogu e radovati vom slobodnom vremenu, jer ga nemam puno, mogu se radovati svoim izlascima jer ne izlazim često, mogu se radovati svom jadikovanju, jer imam dobru ispriku za jadikovanje, a ne ko oni što studiraju i to je sve, i onda im je tak teško da mi se hoće srat. I mogu uživati u svom faksu jer stvarno imam sreće što sam uopće tamo, što usprkos svemu imam mogučnost toga. I mogu uživati u svakoj knjizi koju pročitam jer me sad nakon tolikog života knjiga više ne zamara već opušta...
I zato mislim da je svaki život koji dobijemo uprao ono najbolje što možemo dobiti, i savaka loša situacija koja nam se dogodila je zapravo najbolje što nam se moglo dogoditi u tom trenutku, jer nikad neznamo što i koliko su nam se gore tvari mogle dogoditi da nam se nije dogodila baš ta "loša"

NE VJERUJEM NIKOME
OVDJE SU NAŠE DUŠE PRODANE


Cijela poanta post glasi ovako: