Puno... ma previše puta sam pročitala, a i sama rekla "Nikada ne žali za onim što si napravila u životu!"
I ne žalim. Sve što sam napravila u tom vremenu i na tom mjestu bilo je sa svrhom i razlogom. I ne brine me izjava tipa "što bi bilo kad bi bilo".
Ne žalim za onim što sam napravila, nego samo za jednom stvari koju nisam. Nisam inzistirala. Nisam bila uporna ni naporna. Nisam tražila. Nisam forsirala. Poštovala sam tvoju želju jer sam htjela biti korektna.
To mi je žao.
Sjetim te se često. Češće nego to želim. I pričam o tebi kao o jednom posebnom s kojim sam htjela puno, koji je htio puno, ali je izabrao nešto drugo...
Sjetim te se često i žao mi je da nismo probali. Da se nismo suprotstavili. Da nismo rekli "Briga nas". Da nismo pokušali pa rekli "Eto, ne ide."
Sjetim te se često. Ni sama ne vjerujem. Prošlo je puno vremena, ali pamtim svaki detalj. I ono veselje kada smo razgovarali. I ono paranje srca i duše kada smo se oprostili. Kao da je danas bilo.
Ostavila sam ti mali trag danas. Eto, sudbina je htjela da naiđem na tebe. Vidjet ćemo hoće li sudbina htjeti da se po treći put nađemo. Prva dva puta je bila protiv nas... Hoću se uvjeriti da vrijedi ona treća sreća... o kojoj ljudi pričaju...
O samo kad bi znao koliko puta te se sjetim...
Post je objavljen 24.01.2006. u 23:59 sati.