Vaša plaća biće
od samih slatkiša.
(poruka Nemani)
Sleđeni sunčani šećer, iz želuca nemani, koja se
kroz sumrak skitala okolo vjetrovitih stubišta i
očekivanih susreta, još se dimi iz puškarnica
radosti, iz očiju najsretnijih dana, tek izleženim
u bistrim vidicima.
(Ta nas je neman lizala po licu, dok, smo noću,
zalutali i osamljeni, spavali na snijegu, na visokom
proplanku, pod otvorenim očima zvijezda i
nevidljivih čuvara. Za nju nismo znali. Niti smo
danas svijesni njenog značaja. Samo po unutarnjem,
nesvjesnom pokazatelju, znademo da nam je
ugodno toplo od njenog daha. A to čini posebne
utiske s ovu stranu sna. Kad se probudimo, njena
vlast nad nama, provodiće se nagonom dječje bezazlenosti.)
Ali ne može ovaj šećer da provrije u tako hladnom
danu kao što je ovaj dan.
I zato mi, iz šuplje sudbine, te stare nemani,
primamo poruke, kao zvukove školjaka sa dna
hučnog mora, jeku svemirskiš šumova. Kasno je,
a to odjekuje, reklo bi se iz sna, reklo bi se iz srca mramora.
Šaljemo poruke a sami smo poruka. Ne znamo
šta je u njima. Šta ko kome piše, šta mu javlja.
Slušamo prastare, mukle, skoro utihle, bubnjeve
srca neznanih bića. Slušamo tišinu preplavljenu
tajnim porukama.
Post je objavljen 22.01.2006. u 00:29 sati.