Eto,baš prije nekoliko trenutaka mi nije uspjelo postanje pričice o mom i samo mom Aslanu i bila sam jako grr zbog toga i baš si mislim kako ćete i danas ostati uskraćeni za moje javljanje i onda se dogodi nešto što mi je ne samo uljepšalo dan i olakšalo probavu nego me i nadahnulo da napišem ove retke...retke o ljudima koje ja ne bih nazvala čak niti zlima..prije jadnima i isfrustriranima...
Radi se o mojoj dragoj morelli koja,eto,nikako da napravi korak dalje od svojih djetinjih opsesija...ok,i ja sam dijete,i ja njegujem i,kako bi to dragi mi Biti rekao,kultiviram svoje djetinje maštarije,živim u zemlji koja je sve samo ne ovo što vidim oko sebe i u tome uživam...ali da bih vam ilustrirala razliku između mene i nje,ispričat ću vam jednu pričicu...
Krenule su u prvi razred...razred pun graktave male djece...čekalo ih je učenje čitanja i pisanja,zbrajanja i oduzimanja i svega toga...ono što će se izroditi u morellu je prvoga dana osvojilo učiteljicu svojim umijećem tečnog izgovaranja riječi napisanih na papiru...postala je teacher's pet...ne zadugo..ona što će postati Aurom je uskoro dobila svoju priliku i oduševila sve prisutne...nova zvijezda je rođena...
nije baš neko literarno umijeće,ali poslužilo je za ilustraciju,nadam se...nakon toga,morella je dugo dugo pričala o tome kako je ona bila najbolja dok se ja nisam pojavila...i mnogi njeni potezi tijekom godina života u frustraciji,bili su time obilježeni...bilo je godina kada nije jela čokoladu i prženu hranu da bude mršavija od Aure,čak je zavoljela i crnu boju i maskirala se u čru metalku samo da bi u tom društvu postala bolja od nje...djela govore dovoljno sama za sebe...što reći o osobi koja izjavi