Ne znam bi li sebe svrstala u optimiste ili pesimiste. Danas sam veseli optimist. Umjesto da sam se odmah ujutro iživcirala zbog ogromnog reda u pekari i nesposobne prodavačice, bila sam sretna što je kruh danas slan. Hodajući na fakultet nisu me nervirala prva dva semafora koja su bila crvena, već sam se razveselila što je na trećem bilo zeleno. Nije me izbacilo iz takta ni kad je konobarica prolila moju kavu koju sam čekala više od pola sata, već sam bila sretna što je nije prolila po meni. Nije me rastužio ni kolokvij koji sam pala, sigurna sam da ću sljedeći položiti. U tramvaju na povratku kući nisu me iživcirali ni vozač kojem ne bi dala pravo ni da bicikl vozi, ni starije gospođe koje se ponašaju kao da im dan propadne ako ne izguraju bar dvoje-troje ljudi, već sam bila sretna što mi je začepljen nos pa ne osjećam razne miomirise. Nije me rastužio ni prazan stan, već sam uživala hodajući polugola nakon tuširanja. Čak ni fotografija koja još uvijek stoji pri rubu mog stola me nije rastužila nego sam sigurna da ću je u dogledno vrijeme maknuti, a da će jednog dana tu biti nova.
Ako se mene pita, čaša nije ni polupuna ni poluprazna, već puna upravo onoliko koliko treba biti.
Post je objavljen 18.01.2006. u 23:14 sati.