Jednom su mi davno rekli da imam najljepše nožne prstiće na svijetu. I rekli su da ih žele slikati.. samo moje prstiće. I prošlo je prijateljstvo i godine.. i ljubav. Svoju slikicu nisam nikada dobila.. samo divljenje na papiru i pokoju pusicu.
A onda je došla osoba koja još malo odlazi jako daleko.. došla je u potpuno krivo vrijeme, naišla je na nekog ranjenog, nekog tko ne zna tko je. I bez obzira na manjak osmijeha, topline i nježnosti, zaljubio se, kaže. Još ni danas ne znam u koga.
U neko drugo vrijeme možda bi sve bilo drugačije. U vremenu u kojem me je zatekao moglo je biti samo tako kako je na kraju i bilo. A ti kratki susreti i taj kraj imaju veze sa nožnim prstićima.
Bilo je ljeto, bila sam bosa i držala svoju nogu na njegovoj.. on je držao digitalac. Poslije sam vidjela sliku.. svojih prstića. Tada me je nešto streslo, pokosilo.. zašto sada dobivam ovu sliku? Zašto od čovjeka koji me nema razloga voljeti? Zašto ne od onoga kome sam pružila svaki razlog? Zašto slika moje prstiće? Je li mu se toliko sviđam jer me nije upoznao? Jer da me je upoznao kao što me je poznavao onaj koji nikad nije uslikao moje prstiće.. možda.. možda me ne bi ni volio? I strah.. ne želim da me slika, ne želim da mu se toliko sviđam, ne želim ga povrijediti kako su povrijedili mene..
Jeste li ikada bili u takvom stanju da ne možete povjerovati da netko može osjećati nešto za vas? I da ne znate što s tim osjećajem? Jeste li ikada bili opsjednuti s mišlju da nekoga ne smijete povrijediti na način na koji su povrijedili vas? I poželjeli pobjeći, na kraju?
I on još malo odlazi, daleko.. i znam da ću opet dobiti razglednicu.. koja je to po redu.. šesta? Odlazi jedina osoba koja se sjetila uslikati moje nožne prstiće..
………………to ti nikada neću zaboraviti..
Post je objavljen 13.02.2005. u 20:05 sati.