Nemojte da vas naslov zbuni. Ili navedene na pomisao da mrzim duge veze. Ne mrzim ih. Štoviše... divim im se. Naravno, pojam „dugo“ vrlo je relativan, ali to nije tema ovog posta.
Radi se o ponašanju osobe prije duge veze i nakon onog najgoreg – prekida duge veze.
Svako od nas je jedinka za sebe koja ima neki oblik ponašanja, ima svoje stavove, želje, ciljeve i bla, bla, bla.... U dugoj vezi se ipak obje strane, koliko god je to teško ili lako za prihvatiti, malo promijene. Prilagode se jedno drugome, naročito u ponašanju.
Primjer:
Ako niste osoba koja se ima običaj javiti da je sretno stigla na odredište prilikom čestih službenih putovanja (kao što to ja nisam bila), partner vas svojom ljubavlju i brigom može uvjeriti da je sasvim normalno, po dolasku na cilj, poslati poruku da si stigo(la) živ(a) i zdrav(a) i da negdje na autocesti nisi imao(la) prometnu nesreću (kao što je mene jedan moj bivši dečko naučio). I to vam uđe u naviku. I postane vam normalna stvar (osim ako vam već prije to nije bila normalna stvar).
Primjer 2:
Ako niste osoba koja će svojem partneru poslati slatku porukicu za dobro jutro (kao što to ja nisam bila) pa vas parnter na to navikne i vi jednostavno više ne možete započeti dan bez te slatke male porukice (kao što to ja poslije više nisam mogla), ups, naučili ste još nešto što nije dio vašeg karaktera već ponašanje koje je prihvatljivo, štoviše, poželjno, ali samo i isključivo u toj vezi.
I slijedom događaja, prekine se veza i dolazi novi partner. Što činite s naučenim ponašanjem?
Da li ga jednostavno zaboravljate i vraćate se u ono svoje početno nulto stanje vašeg ponašanja? Ja to nisam uspjela prilikom prekida zadnje duge veze. Svoje ponašanje javljanja sa službenog puta da sam sretno stigla i slanja slatkih jutarnjih porukica prebacila sam na novu vezu i to se pokazalo kao greška. Novi je bio sličniji meni od ranijih dana i to mu je išlo na živce. I meni je to išlo na živce, ali mi je već bila navika. Nisam se mogla riješiti te navike iako to nije bilo baš ono moje izvorno ponašanje.
Definitivno mislim da se čovjek treba naučiti resetirati i vratiti u početno nulto stanje svoga ponašanja. Naučiti OPET biti svoj. Jer, u svakoj vezi učimo neka nova ponašanja koja prilagođavamo tom trenutnom partneru. To ne mora odgovarati slijedećem. Ne mora odgovarati nikome dalje. Odgovaralo je samo tom jednom.
Sada je već prošlo dosta vremena i ja sam se uspjela vratiti sebi i svom načinu života.
Jedno znam sigurno, mogu se ja opet malo prilagoditi slijedećem partneru radi „mira u kući“, ali moram pronaći način brzog vraćanja na svoje jer ne želim vući „prokletstvo“ jedne duge veze u bilo koju slijedeću.
Post je objavljen 17.01.2006. u 21:18 sati.