U srednjoškolskoj bahatosti i osjećaju općeg sveznanja često sam znala pljuvati po američkoj kulturi. Onda, puno kasnije, zadesila me ta sreća da se moram sustavno pozabaviti američkom književnošću. To je bilo jedno od najljepših otkrića Amerike, ili osobnih otkrića uopće. Otvorilo se tisuću prozora i upoznala sam svijet na tisuću načina.
Jedan od tih prozora otvorio je i F.S. Fitzgerald. Upoznao me s jednom idejom koju nisam imala osviještenu - idejom da čovjek istovremeno osjeća dvije suprotne stvari i pritom funkcionira sasvim normalno. Zvuči jednostavno! Oni kojima se to događa znaju da li je ili nije. Priča koji slijedi govori o tome.
»Što je emancipacija? Što je feminizam? Vrag će ga znati. Ni samoprozvane feministice više ne znaju. Razvio se u nekoliko faza. Najbolja je bila ona početna kad smo si izborile pravo glasa. Trebalo je nastaviti tim smjerom. Sad me uvjeravaju da sam žena samo jer imam takav spolni organ (spol), a sve ostalo je konstrukt (rod). Ja se držim one izvorne ideje – ne pušem na hladno. Meni treba pravo glasa, jednaka plaća i tako dalje. Ovo ostalo su intelektualne floskule koje se empirijski ne mogu dokazati pa me ni ne zanimaju. Kako god bilo, bitni su principi. Ako stojite u jednom redu, onda ga se i držite, a ne kao moja prijateljica…
Ta je žena hodajući ridikul. Tip osobe koja sama sebi skače u usta. Svaki put kad onako pametno, s visoka nešto kaže – uputim joj oštri pogled i nasmijem joj se u brk. Prije točno deset godina mahala je s ovom mišlju:»Nikada se neću udati.« Taj ju je stav dugo držao. Jedan ju je bivši dečko upitao: »Kako misliš takva naći muža?« (Pod tim sigurno nije mislio na to što nije znala kuhati, peglati, spremati i što joj je stan imao jedan poprilično junkie-look, nego na njeno hiper/ultra/turbo liberalne stavove). Malo se našla šokirana – »Pa ja se ne želim udati!« - odgovorila mu je, pomalo uvrijeđena jer mu je takvo što palo na pamet. Mjesec dana kasnije, veza je pukla. Njemu ona nije ulijevala dovoljno sigurnosti, njoj su njegove potrebe bile poprilično čudne. »Pa tek mu je 25.« - mislila je.
Prije malo više od dvije godine njen se radikalni antibračni stav smekšao i sveo na ovo:»Nikada neću praviti velike svatove i nikada neću promijeniti svoje prezime.«.
Svatovi su joj bili sve samo ne mali. Pravi veliki slavonski svatovi – sa cijelim popratnim dekorom – tamburašima, Thompsonom, govorima, molitvom prije večere…A prezime, pretpostavljate, nije samo njeno već je, onako kompromisno, dodala i muževljevo.
Dosta tužno. Nekako, žalite čovjeka kojega je snašla sudbina po kojoj je toliko pljuvao. Ali, s druge pak strane, ne izgleda ona nesretno, ne kao netko tko je pregazio ideale. Možda ju je muž zatravio – svašta oni znaju učiniti od žena.
Kako bilo, nek' joj je sa srećom. Ja ću po svome, ona je po svome. Malo smo se udaljile. Prestala me zvati, i mislim da se malo stidi preda mnom jer sam previše znala, potisnula me u zapećak svog novog građanskog života. Misli da me se riješila, ali ja svoje prijateljice ne zaboravljam! Pogotovo ne kad su mi bile tako drage poput nje. Neću odustati od nje, pa netko će trebati djeci imena odabrati, kumove… Puno je još prilika da si vrati obraz i moje prijateljstvo!
Hm, hm – ako ga još uopće želi…«
Post je objavljen 16.01.2006. u 15:59 sati.